ŠTO JE RIJEKA

Rijeke su dugo vremena smatrane kao obični kanali, voda između lijeve i desne obale, no to su složeni hidrološki sustavi. Povezane su s globalnim kruženjem vode, povezuju podzemlje i prostrane poplavne nizine, kanjone, slapove, sediment i ostale fenomene.

 

U drugoj polovici prošlog stoljeća rijeke su se smatrale resursima koje s pravom valja iskorištavati radi napretka, baš kao i ostale dijelove prirode. U to doba veći dio građana, društva, čak i intelektualaca, smatrali su hidroenergetske zahvate i regulaciju na našim rijekama isključivo razvojnim projektima. Uostalom, o rijekama se nije mnogo ni znalo. S padom komunizma nove su ideje neizbježno počele prodirati u Hrvatsku. Brojni europski znanstvenici upozorili su nas da su naše rijeke nešto zaista posebno.

S vremenom, malo pomalo, više se nije mogla ignorirati činjenica da su naše rijeke doista ogromno blago. Svima nam je poznata ljepota plavog Jadrana: bistro i čisto more, divne šljunčane plaže, stjenovite obale sa starim kamenim gradovima rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. More međutim nije naše jedino bogatstvo. Tu svakako spadaju i velike, kod nas još znatnim dijelom očuvane nizinske rijeke, surovi krš, mračno i stjenovito podzemlje i rijeke koje sve njih povezuju. Znanstvenici su otkrili još nešto – očuvana priroda nije samo lijepa nego predstavlja i gospodarsku korist, gledajući dugoročno i na održivi način.

 

Što je to rijeka?

Rijeke najčešće izviru u jednoj glavnoj točki (izvoru ili vrelu), ili pak nastaju spajanjem više izvora odnosno pritoka, kao, na primjer, Dragonja i Dobra. U krškom području karakteristični su snažni izvori u obliku jezeraca. Tako između ostalih izviru Una, Kupica, Slunjčica i Cetina. Planinske rječice ponekad imaju pad nadmorske visine od desetak i više metara po kilometru, poput donjeg toka Kamačnika, dok kod nizinskih sporih rijeka, kao što je Bosut, taj pad iznosi svega nekoliko centimetara po kilometru. Mnogi faktori, poput sedrenih barijera u naših rijeka, remete taj prosjek.

Tok rijeke se može podijeliti na gornji, srednji i donji dio. Kako je Hrvatska mala zemlja, velike europske rijeke poput Drave i Dunava protječu unutar njenih administrativnih granica samo srednjim, odnosno donjim dijelom svojega toka. Jedan od rijetkih primjera rijeke koja cijelim tokom protječe kroz Hrvatsku jest rijeka Kupa. Gornji tok karakteriziraju brzaci preko kojih se rijeka ruši kanjonom. Erozijom u planinskim ili krškim područjima rijeka urezuje kanjone ili stvara doline.

Srednji tok iz kanjona postupno prelazi u riječnu dolinu. Sediment postaje pretežak, te se taloži se u koritu – nastaju šljunčani, pješčani ili muljeviti sprudovi. Mnoge veće rijeke imaju isprepletene rukavce. Konačno, u nizinama rijeka ulazi u donji tok i teče širokom poplavnom ravnicom. Tok se račva u rukavce i vijuga meandrima, a rijeka stvara poplavnu nizinu (aluvijalna ravnica): široki pojas nataloženog riječnog sedimenta s obiju strana rijeke. U donjem toku širine rijeka mogu doseći i po nekoliko stotina metara, kao u slučaju Dunava.

Konačno, svaka rijeka ima svoj kraj. Neke se ulijevaju u drugu rijeku, neke u more, dok rijetko nestaju u kopnu; u Hrvatskoj je ovdje riječ o ponornicama poput Gacke ili Like. Ponekad nestaju samo prividno jer se vraćaju natrag, bilo kao ista rijeka (npr. Dobra ponire u Ogulinu, a opet izvire kod Gojaka) bilo kao druga rijeka (npr. Jesenica ponire u podnožju Male Kapele i opet izvire, ali kao Slunjčica kod Slunja).

 

Hidrografija Hrvatske – razigrana mreža tokova

S obzirom na geografski smještaj Hrvatske i na njezin položaj u sklopu Srednje Europe i Sredozemlja, klimatska obilježja našeg područja povoljna su za razvoj površinskih vodotokova. Budući da hidrometeorološki uvjeti u Hrvatskoj pogoduju razvoju hidrografske mreže, reljefna struktura terena i hidrogeološka obilježja stijena imaju veći utjecaj na razmještaj rijeka, njihov smjer otjecanja i na gustoću tekućica te upravo ovi faktori uvjetuju neke specifičnosti ovdašnje hidrografske mreže. Prema reljefu i hidrogeološkim značajkama stijena, Hrvatska se dijeli na panonski i krški dio.

U panonskom dijelu prostiru se porječja Save, Drave i Dunava. Izobilje vode u podzemlju značajan je preduvjet za gustu mrežu tekućica na kopnenoj površini. Upravo iz tog razloga najveća koncentracija tekućica na površini kopna i najrazgranatija riječna mreža u Hrvatskoj nalazi se u sjeverozapadnom kontinentalnom dijelu zemlje. Ovu mrežu čine Sava i njeni pritoci. U istočnom dijelu panonske Hrvatske najveće rijeke teku rubnim dijelovima njenih granica. Sava sa svojim sjevernim pritocima teče južnom, Drava s južnim pritocima sjevernom, a Dunav sa zapadnim pritocima istočnom granicom ovog dijela Hrvatske. Najznačajniji pritok Save ovdje je Orljava, dok Bosut utječe u Savu izvan granica Republike Hrvatske. I u ovom dijelu glavninu vode Sava prima od desnih pritoka (Une, Vrbasa, Ukrine i Bosne), ali također izvan granica države. Dunav svoju najveću pritoku Dravu prima u Baranji, gdje zajedno tvore znamenito naplavno područje Kopački rit.

Područje krša određeno je osobitim geomorfološkim i hidrogeološkim značajkama koje su prije svega posljedica topivosti stijena koje izgrađuju teren. Krš je na području Hrvatske rasprostranjen otprilike na polovici njezine ukupne površine. Topive karbonatne stijene različite starosti zaslužne su za razvitak krša u Hrvatskoj. Dok na područjima izgrađenim od drugih vrsta stijena krš nije razvijen. Nepropusni slojevi fliša zaslužni za razvijenu hidrografsku mrežu Istre.