Cetina

cetina, polje, rijeka, dalmacija,

Cetina je najduža rijeka srednje Dalmacije. Jedna od temeljnih obilježja Cetine jest raznolikost reljefa kojim protječe i njezina podzemna povezanost s visokim poljima u jugozapadnoj Bosni s kojih pritječu znatne količine vode, što je čini izdašnom i za najžešćih suša. Nažalost, ove njezine specifičnosti učinile su je vrlo pogodnom za hidroenergetsko iskorištavanje, što je za posljedicu imalo znatno izmijenjenu današnju sliku rijeke.

 

Za razliku od mnogih naših rijeka, Cetina nije sakrila svoje vrelo u tamu dubokog kanjona pod strmim i nepristupačnim klisurama, niti u sjenu visokih jela ili u kakvu skrovitu pećinu. Naprotiv, modro oko Glavaševa vrela, vrela Cetine, ili Milaševog jezera, kako ga još zovu, glavnog izvora Cetine, na jedinstven način ukrašava ogoljeli ambijent stjenovitog krša, smjelo na površinu izbacujući ledenu vodu. To je jedno od naših najljepših jezerskih vrela.

cetina, polje, rijeka, dalmacija, vrelo, izvor, vrelo cetine

Cetina u krškim poljima

Pod velebnim masivom Dinare i Kamešnice zaredao je niz krških polja kojima je Cetina protjecala u gornjem dijelu svoga toka. Polja su međusobno odijeljena kratkim i uskim sutjeskama. Pitoreskno Cetinsko, odnosno Paško polje, s čijeg sjeverozapadnog ruba u Cetinu pritječu i vode njenih sporednih vrela, prvo je, ali danas i posljednje u tom nizu. Oba susjedna polja, Koljansko i Ribaričko, potopljena su akumulacijom Peruća. U Cetinskom polju smještena je crkva Svetog Spasa koja datira još iz 9. st. i spada među najistaknutije starohrvatske sakralne objekte. S preko tisuću grobova i stećaka koji je okružuju, okolica crkve spada među značajnija arheološka nalazišta cetinsog kraja. Rijeku premošćuje uski pješački most izgrađen od debelih kamenih ploča oslonjenih na isto takve, ali okomito položene ploče.

Panoramu Cetinskog polja znatno upotpunjuje krševita planina Dinara u pozadini, visine 1830 metara, po kojoj će se povremeno razliti zveket ovčjih zvonaca i mukanje krava na ispaši. Unatoč zabačenosti, u ovom kraju još uvijek ima življa koje bi odavno nestalo da cetinska voda izdašno ne natapa travu na pašnjacima. Ušavši u usku sutjesku Cetina se prelijeva u umjetno Perućko jezero, ogromnu akumulaciju od 565 250 000 m3, koja je potopila preko 20 km rijeke, polja, cesta, mostova, naselja i crkava.

Cetina se ponovno pojavljuje na izlasku iz kanjona Peruće kod mjesta Panja. Ovdje protječe ispod najstarijeg postojećeg cetinskog mosta načinjenog od kamena. Stari most nedavno je doživio svoju temeljitu rekonstrukciju pa tako uređen sada privlači sve veću pozornost prolaznika. Ulazeći u Hrvatačko polje Cetina ponovno teče svojim prirodnim koritom, no ipak je izložena naglim oscilacijama vodostaja, ovisno o propuštanju vode kroz branu Peruću.

Rumin je lijeva pritoka Cetine i ima kratak, ali snažan tok. Za razliku od Cetine čije su obale niske, preorane ili pretvorene u pašnjake, izvorišta Rumina zavučena su duboko u krševite kanjone. U dnu Hrvatačkog polja Cetina se sužava u Obrovačku sutjesku koja je odvaja od velikog Sinjskog polja. Prije ulaska u sutjesku rijeku je zajazio umjetni slap koji vodu podjednako raspoređuje prema lijevoj i desnoj obali. Na obje obale nekada su radili veliki mlinovi. Od pažljivo biranog i klesanog kamena ovdje su sagrađeni čvrsti mlinovi velikih kapaciteta kakvi se na našim rijekama rijetko susreću, ali su zapravo potpuno u skladu s poljoprivrednim potencijalom polja kojima rijeka svojim tokom donosi plodnost.

cetina, polje, rijeka, dalmacija,

Sinjsko polje prostrana je ravnica prošarana oranicama u koju su iz Cetine usječeni mnogi meliorizacijski kanali. Intenzivnom poljoprivredom sadnjom pšenice, ječma i kukuruza bavi se veliki dio stanovništva Sinjskog polja, najgušće naseljenog područja uz Cetinu. Zapravo, ovdje u nizinskom okruženju, rijeka bi se mogla usporediti sa Savom, Dravom ili s nekom drugom našom ravničarskom rijekom: šljunčani sprudovi i rukavci; močvarnim biljem ispunjene mrtvice; vrbovim grmljem i topolama obraštene obale – sve su to obilježja naših nizinskih rijeka, a u ovom dijelu toka i Cetine. No kristalno bistra, studena voda i stjenoviti obronci visokih planina u daljini jasno razlikuju Cetinu od ravne Podravine ili slavonske nizine.

Da su blagodati života uz Cetinu prepoznate još od prapovijesti dokazuju brojna arheološka nalazišta duž cijelog toka rijeke, od kojih su najznačajnija smještena upravo ovdje u Sinjskom polju. Prisutnost ilirskog plemena Delmata iščitava se iz brojnih zapisa koje je za sobom ostavio moćni Rimski Imperij. Pretpostavlja se da je rimski logor Tilurij u današnjem selu Gardun kod Trilja mogao prihvatiti pet do šest tisuća vojnika, što ga uz Burnum na Krki svrstava među najveća vojna uporišta rimske provicije Dalmatiae koja je obuhvaćala čitav prostor Dinarida.

U južnom kraju polja rijeka prima još dva vrlo značajna pritoka. To su rječice Grab i Ruda. Zanimljivo je istaknuti da su upravo ove pritoke najsnažnije veze Cetine s njenim bogatim hidrološkim zaleđem. S Livanjskim, Duvanjskim poljem i Buškim blatom, dijelom i Kupreškim i Glamočkim poljem u zapadnoj Bosni, povezana je Cetina nizom snažnih i stalnih vrela na svojoj lijevoj strani. Ovo je osobito važno uzme li se u obzir da je hidrgeološko porječje, odnosno površina s koje voda u Cetinu dotječe podzemno, čak nekoliko puta veća od njena orografskog[1] porječja, definiranog nagibom terena s kojeg oborine mogu pritjecati u Cetinu! Činjenica da Cetina zapravo većinu svoje vode dobiva iz golemog slijevnog područja jugozapadne Bosne, što joj osigurava obilan tok i tijekom ljetnih mjeseci, čini je posebnom među drugim našim krškim rijekama jadranskog sliva.cetina, polje, rijeka, dalmacija, dinara, polje

Sijeno koje bi poplave s Livanjskog polja ili iz Buškog blata ponijele u ponore u dnu istočnih padina Dinare i Kamešnice, redovito se pojavljivalo na vrelima u zapadnom podnožju planine. Temeljitim hidrološkim ispitivanjima provedenim poslije Drugog svjetskog rata u svrhu iskorištavanja rijeke za proizvodnju električne energije ove pretpostavke su i stručno dokazane, ali i iskorištene, pa je na Rudi sedamdesetih godina prošlog stoljeća podignuta hidroelektrana Orlovac. No snaga vode na ovim izvorima prepoznata je još davno prije otkrića električne energije: još prije šestotinjak godina na Grabu su kameni žrvnji mljeli žitarice s okolnih polja, što bi mogle biti najstarije sačuvane mlinice na našim rijekama. Uz mlinice, od kojih je nekoliko nedavno temeljito rekonstruirano, sačuvala su se i tradicionalna jela bazirana na plodovima Cetine. Danas je poznata gastronomska ponuda ovoga kraja koja se sastoji uglavnom od pastrve i žabljih specijaliteta, a na jelovniku će se naći i riječni rak koji se ovdje uspješno dobiva iz umjetnog uzgoja.

Cetina u kanjonima

Od Trilja Cetina napušta izdužena polja kojima je krivudala od početka svojeg toka i ulazi u kanjon kojim će teći narednih tridesetak kilometara, sve do Zadvarja. Prvi dio kanjona znatno je izmijenjen izgradnjom hidroelektrane Đale i akumulacijom Prančevići, tako da danas prirodni kanjonski dio Cetine započinje tek nešto uzvodnije od mosta na Čikotinoj lađi. Rijeka ovdje potpuno mijenja svoje dosadašnje lice. Skučena u uskom kanjonu, voda se pjeni između kamenih gromada odvaljenih s padina kanjona. Jedan za drugim nižu se brzaci, a mirniji odsječci toka rijetki su i kratki.

 

Izuzev u sklopu turističkih tura kanuom, obilazak i sam pristup ovom dijelu kanjona Cetine znatno je otežan. Svega na nekoliko mjesta od Novih Sela prema ivici kanjona skreću loši putovi pa se treba dobro potruditi za spuštanje do rijeke. Ipak, one rijetke koji se na to odluče dočekat će pravo osvježenje u predivnoj friškoj vodi Cetine, koja ostaje takva čak i za najvećih ljetnih žega što u ovom kamenjaru znaju dosezati svoje maksimume. Duboko u kanjonu pojavljuju se i sedrene naslage, a sve su češći ostaci stare sedre i na povišenim dijelovima u bokovima kanjona. Ovo ukazuje na dugotrajan proces nastajanja kanjona, odnosno na njegovo postupno zasijecanje u prostrani plato krške Ugljanske zaravni.

Blato na Cetini nikako ne predstavlja kraj kanjona te rijeke. To je tek kratko proširenje gdje rijeka raspolaže s ono malo obradive zemlje na svojim obalama pa se zato tu smjestilo istoimeno naselje. U posljednje vrijeme Blato na Cetini sve više dobiva na turističkom značaju jer ono je izlazna, odnosno polazišna točka za obilazak gornjeg i donjeg dijela kanjona gumenim kanuima. Ovdje je i jedini mogući prijelaz s jedne strane kanjona na drugu, a onima koji se ljeti ovdje odluče zadržati bar na kratko, dugački sprudovi od snježno bijelih valutica pružit će užitak kupanja u nesvakidašnjem ambijentu.

cetina, polje, rijeka, dalmacija, kanjon, blato na cetini

Nizvodno, kanjon se nastavlja. U ovom dijelu kanjona litice su poput okomitih monolitnih zidova upuštene izravno u korito rijeke, a širina korita kanjona mjestimično je sužena na svega nekoliko metara. Kanjonom se Cetina probija sve do Zadvarja, a odavde više ne prati smjer pružanja Dinarida, nego postupno skreće na zapad prema Jadranskom moru. Slap Gubavice krajnja je točka kanjona nakon čega će Cetina mirnije zaploviti riječnom dolinom prema ušću. Pedesetmetarski slap u dvjestotinjak metara dubokom, usječenom kanjonu krške zaravni Zadvarja izvanredna je zanimljivost i svojevrstan zaštitni znak ovog dijela rijeke.

Vodopad je posebice zanimljiv u kišnom razdoblju kada kanjonom protječu znatne količine vode. Voda se tada, osim niz glavne dvije stube slapa, ruši u grotlo kanjona i iz kružnih otvora u stijeni na njegovom boku. Cijeli kanjon ispunjen je milijunima sitnih raspršenih kapljica vode i zaglušujućom tutnjavom. Ljeti slapovi formiraju tanke, elegantne mlazove vode, a uske kolone znatiželjnika željnih avanture, u neoprenskim odjelima, opremljeni nepotopivim prslucima, glava zaštićenih kacigama, organizirano turistički istražuju kanjon savladavajući slapove alpinističkom užadi.

Zbog prirodnog pada slapa Gubavice na ovom mjestu je započela povijest hidroenergetskog eksploatiranja rijeke. Ovdje je još 1912. g. instalirana prva od danas ukupno pet postojećih hidroelektrana na Cetini – HE Kraljevac.

Oslobodivši se stiješnjenog kanjona Gubavice, rijeka se nešto mirnijim tokom razlila dolinom. Do samog ušća izmjenjivat će se uske sutjeske i kanjoni s proširenjima i kraćim riječnim dolinama. U žiži ljetne turističke sezone tisuće turista preplove ovaj dio rijeke u gumenim raftovima, poskakujući na valovima Cetine. Turistički to je najživlji dio toka, a dodatno ga je začinila još jedna prirodna pojava: brzaci Studenci. Tvori ih nekoliko koncentriranih i više manjih izvora što izbijaju podno strme klisure sa sjeverne strane rijeke. Izvori Studenaca izuzetno su sedrotvorni pa se u Cetinu ulijevaju preko velikog slapa. Veliki i opasan brzak Oblačnik nastao je zatrpavanjem riječnog korita ogromnim kamenim blokovima, turisti će ga zaobići provlačeći se kroz spilju nastalu ispod slapa Studenca, dok će skiperi prazne raftove sigurno spuštati brzacem.

Cetina ide prema moru

Mlinice na prijelazu iz kanjona u mirniji dio toka Cetine datiraju još iz 17. stoljeća, a procvat doživljavaju u 19. stoljeću kada ih preuzima i temeljito preuređuje obitelj Radman, po kojima i danas nose naziv, kao i nadaleko poznati ugostiteljski objekt.

cetina, polje, rijeka, dalmacija, kanjon, omiš

Omiš je malen dalmatinski gradić s dugom i burnom poviješću smješten na istočnoj obali ušća Cetine. Cetina i njeno ušće stiješnjeno između obronaka Omiške Dinare i Mosora kroz povijest su pružale Omišu sigurnost i zaštitu. U srednjem vijeku poznati su bili Omiški gusari koji su vršili napade na galije i trgovačke brodove. U svojim brodicama posebno prilagođenim za slučaj odmazde vješto su se skrivali upravo u kanjonu Cetine u koji je običnim brodovima zbog duboka gaza ulaz bio onemogućen.

Kad u ljetnim večerima u Omišu stisnu jake vrućine, a stijene Omiške Dinare stanu otpuštati toplinu skupljenu tijekom dana, izaći će njegovi građani u šetnju uz rijeku ili na most u očekivanju da “puhne rika“, blagi rashlađujući povjetarac koji uveče zapuše iz kanjona Cetine prema moru donoseći svu svježinu njenih slapova, brzaca i vrela. Razlijevajući se u rukavce Cetina se čas valja prostranim poljima poput kakve trome nizinske rijeke, da bi već sljedeći čas prštala niz slapove u dubinama krševitih kanjona. Snažne podzemne veze Cetine s visokim bosanskohercegovačkim poljima njenog zaleđa učinile su njezin hidrografski sustav zamršenim i gotovo jedinstvenim u usporedbi s našim drugim rijekama. Izvirući iz mističnog, dubokog, plavog oka i utječući u more slikovitom sutjeskom, naša najduža jadranska rijeka protječe najraznolikijim krškim pejzažom Dalmacije i njena zaleđa.

 

[1] Orografija (grč. όρος, brdo, γραφία, pisanje) – disciplina koja proučava formiranje i reljef planina. Spada u šire područje geomorfologije. (Lj. N.)