ZAŠTITA RIJEKA
Kao rezultat čovjekova utjecaja, nastala je zaštita rijeka preko zaštićenh područja.
Dijelovi mnogih rijeka zaštićeni su zakonom. Krka, primjerice, ima najveći stupanj zaštite kao dio nacionalnog parka kojem je ona temeljni fenomen. U istom parku su zaštićene Čikola, Butišnica… Iako ne temeljni fenomen, izvor Kupe i njezin gornji tok u Nacionalnom parku Risnjak također su pod najvećom i najznačajnijom zaštitom. Velika i Mala Paklenica dio su Nacionalnog parka Paklenica. Sava, Lonja, Strug i ostale rječice vrlo su važan dio Parka prirode Lonjsko polje. Zrmanja, Krupa i Krnjeza krase Park prirode Velebit.
Regionalni parkovi su niža, ali svejedno značajna razina zaštite. Pod njima su cijela Drava, Mura i Dunav, donji tok Une i dr. Manji dijelovi drugih rijeka nalaze se pod županijskom zaštitom na ostalim razinama. Tako su izvori Gacke proglašeni spomenikom prirode, a kanjon Cetine je zaštićeni krajolik. Izvorište rijeke Vrljike te gornji dio toka rijeke Jadro posebni su ihtiološki rezervati. Još je mnoštvo drugih rijeka, rječica ili njihovih dijelova koji su zaštitom svrstani u posebno vrijedne dijelove prirodne baštine Hrvatske.
Neovisno o zaštićenim područjima, rijeke kao i ostala priroda mogu biti dio Nacionalne ekološke mreže. Ekološka mreža predstavlja sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja važnih za ugrožene vrste i staništa, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti. Nacionalna ekološka mreža preteča je slične mreže koja postoji u Europi pod nazivom NATURA 2000. Hrvatska je naotprilike 35% svoje površine usvojila pravila mreže NATURA 2000.
