PANONSKE RIJEKE
Panonske rijeke dolaze u nizinskom pojasu Hrvatske, a obuhvaćaju nekrško područje. Većina od njih meandrira, plavi, taloži šljunak ili pijesak u svojim aluvijalnim nizinama.
Panonske rijeke teku u nizini negdašnjeg Panonskog mora tvoreći prostrane bazene poput dravskog, savskog i dunavskog. Krče put kroz meku zemlju, same su sebi gospodar. Njihovo se korito neprestano mijenja u prostoru i vremenu. Vijugaju poput zmija, to je osnova njihove dinamike. Malo pomalo raste zavoj, ili meandar, potom nepredvidljive sile prirode odaberu drugi put, a meandar ostane odsječen od glavnog toka i postaje rukavac ili mrtvica. I tako stoljećima i tisućljećima. Naše su rijeke, posebice Drava, sačuvale tu svoju prirodnu dinamiku. Velike europske rijeke već stoljećima stenju pod okovima betonskih i kamenih obala, no hrvatske su rijeke još na životu.
Neke su tek jači potoci, a druge su široke preko stotinu metara. Kralj je Moćni Dunav koji tek manjim dijelom svog dugačkog toka od Njemačke do Crnog mora Hrvatsku obogaćuje vodama. Sve se one više ili manje izlijevaju u poplavne šume i livade. Najpoznatija takva područja su Kopački rit i Lonjsko polje. Drava i Mura još uvijek imaju brojne rukavce i mrtvice, ključne značajke po kojima se žive rijeke razlikuju od mrtvih. Takva močvarna staništa središta su biološke raznolikosti.
Upravo nizina i plodno tlo oko rijeka uzrok su ugroženosti. Ljudi su se naseljavali sve bliže i bliže, u samu poplavnu nizinu. Umjesto da se prilagode, ljudi su krenuli ispravljati prirodu što je dovelo do devastacije rijeka, ali dugoročno i do devastacije ljudskog okoliša. Grubim regulacijama gube se mnoga vrijedna staništa i rijetke vrste, no dolazi i do promjena razine podzemnih voda, sušenja šuma, nizvodnih poplava i ostalih posljedica kojih tek postajemo svjesni.
Premda su najviše devastirane, nizinske rijeke protječu kroz neke od intelektualnih središta u kojima su se značajno ukorijenili novi, moderni pogledi na cijeli sustav rijeka. Upravo je na nizinskim rijekama počela revolucija u zaštiti okoliša i u shvaćanju značaja rijeka za ljudsko društvo.
Meandriranje – prirodna dinamika naših rijeka
Nizinske rijeke djeluju pomalo neobično jer mogu pomicati svoje korito. Rijeka na jednoj strani erodira obalu, a na drugoj taloži sediment. Ovisno o snazi rijeke, vrsti podloge i nagibu, mijenja se brzina erozije. „Mišjim ugrizima“ rijeka načinje jedan dio obale i sve više ga produbljuje pa tako nastaje meandar, odnosno zavoj.
Intenzivno meandriranje svojstveno je donjim, širokim tokovima rijeka. U srednjem i na prijelazu u donji tok rijeke također meandriraju, ali im je svojstvenije grananje toka u širokom koritu – isprepleteno korito. Uzvodnije je pad nešto veći, a rijeke su brže i imaju više energije za premještanje grubljeg sedimenta, posebice šljunka. Za niskih voda zato u koritu ostaju velike količine šljunka kroz koji se rijeka probija u nekoliko odvojenih tokova.
Prirodna dinamika nizinskih rijeka ključna je za održavanje okolnih staništa. Njihovi dijelovi poput rukavaca, mrtvica ili sprudova, prirodno stare. Rukavci i mrtvice se zatrpavaju muljem, sprudove i otoke osvaja vegetacija. Visoke vode tada pometu vegetaciju, očiste rukavce i mrtvice, ali još je važnije to što one neprestano stvaraju nove dijelove. Iz meandara stalno pupaju mladi rukavci, koji potom stare u manje mrtvice.
Živi svijet sprudova i strmih obala
Kad se visoka voda povuče, ostaju gole naslage šljunka ili pijeska – nazivamo ih sprudovima. Oni su često uske trake ili mrlje nalik na oceanske otočiće, drugi su veći, izgledaju kao pravi otoci najčešće zaobljenih, ali zapravo svih mogućih oblika koji se opiru svakom pokušaju opisivanja.
Sprudovi su u početku goli, ali ne i beživotni. Odmah počinje naseljavanje života: sjemenke biljaka spremno počinju klijati. Sve te biljke odumiranjem polako stvaraju humus i pripremaju tlo za ostale došljake. Stoga ako rijeka ne ispere novonastali sprud s mladicama, druge biljke će brzo prevladati. Takvi su sprudovi stari već nekoliko godina i više ih skoro ne prepoznajemo. Vrbe su pravi kolonizatori; svojim korijenjem čvrsto uhvate podlogu i više je ne ispuštaju.
Sprudovi su i staništa ptica. Većina njih je ograničena na otočne sprudove jer su tako izvan dohvata kopnenih grabežljivaca kao što je lisica. Jedni od najčešćih stanovnika su crvenokljune čigre. Gnijezdo im je tek maleno ulegnuće na golom ili donekle zaraslom sprudu, ponekad obloženo naplavinama i dijelovima biljaka. U kolonijama se katkad nađe i mnogo rjeđa vrsta – mala čigra. Na sličan se način gnijezde kulici i male prutke, a na prehrtanu na sprudove dolazi još i cijeli niz ptica.
Neke vrste ptica prigrlile su gole strme obale nastale erozijom rijeke. Najčešće su to stvrdnute zemljane ili pješčane obale koje se previše ne osipaju. Zbog strmine i nepristupačnosti položaja na kojem se gnijezde nedostupne su većini grabežljivaca. Ptice u toj zemlji kopaju kanale na čijem kraju se nalazi kuglasto proširenje s gnijezdom. Tako se gnijezde bregunice, vodomari i pčelarice.
Ptice moraju često mijenjati kolonije zbog parazita koji nastanjuju njihove rupe i čekaju da se ptice u proljeće vrate Stoga je iznimno bitno da nastaju novi odroni u kojima će ptice iskopati nove rupe gdje parazita neće biti.
Rukavci – ključno obilježje žive nizinske rijeke
Rukavci su među najvažnijim staništima nizinskih rijeka. Odvajaju se od glavnog toka i teku zasebno, sve dok se ponovno ne spoje s maticom. Nastaju bilo kao odvojci rijeke, bilo kao stari meandri kroz koje rijeka još uvijek teče.
Snaga vode je općenito manja u odnosu na glavni tok. Rukavci su i redovito plići zbog neprestanog nanošenja šljunka, pijeska ili mulja. Osim toga, manja snaga vode teže razmješta taj sediment koji se polako nagomilava. Struja je tamo sporija, što zbog otpora sedimenta i manje dubine, što zbog manje količine vode koja ulazi u rukavac. Za vrijeme niske vode rukavac može privremeno i presušiti, najčešće u zimskim i ljetnim mjesecima. U takvim prilikama vegetacija buja u rukavcu i oko njega. Na rubu raste trska, po vodi plutaju veliki listovi lopoča, a u pličini raste žuta perunika, šaševi i drugo bilje.
Spora voda kao i bogata vegetacija privlače ribe u rukavce (i mrtvice). U svibnju i lipnju većina šaranki i štuka ulaze u rukavce i mrtvice i ondje se mrijeste. Čaplje, vodomari iostale ptice hrane se njima. Rukavce su prigrlile i žabe, zmije bjelouške, rode i drugi organizmi. Neki od njih ovamo dolaze samo na kratko vrijeme, primjerice čaplje radi hranjenja, neke poput žaba dođu na razmnožavanje, a neke su stalni stanovnici.
Rukavci su zbog svega toga s pravom znak žive, očuvane rijeke.
Mrtvice – rijeke rađaju močvare
Nakon što rukavac izgubi posljednju sponu s maticom i kada prestane teći, rađa se mrtvica (mrtvaja ili mrtvi rukavac). Najčešće je polukružnog oblika koji je naslijedila od riječnog meandra. Nizinska rijeka za sobom ostavlja takve mrtvice, tragove negdašnjeg toka, koje nije teško raspoznati ako se gleda iz zraka po njihovoj obično zagasitijoj boji.
Premda su mrtvice odsječene, visoke vode mogu ih posjetiti u vrijeme poplava, pročišćujući ih i opskrbljujući vodom, ali je njihova sudbina već zapisana: one će se postupno zatrpavati i polako krenuti put kopna. Prirodan je to proces koji zahvaća sve plitke stajaćice, a zove se eutrofikacija. Svjetlo dopire gotovo do dna i tako je omogućena fotosinteza u cijelom stupcu vode. Močvara je sve plića, slobodne vode sve je manje. Uskoro vrbe, johe i šaševi počinju osvajati jezero. Nakon mnogo godina zavladat će šuma i cijeli ciklus će se vrati na početak, dok opet rijeka ne „dogmiže“ meandriranjem i tada priča kreće iznova.
U kojem god stadiju bila, mrtvica je prava močvara. Trska, lopoč i ostalo močvarno bilje buja. Mrtvice su hranilišta, ali i gnjezdišta mnogim pticama močvaricama. Ribičima su pak zanimljivije ribe kojih u mrtvicama ima zaista mnogo. Najčešće nalazimo tipične slatkovodne ribe poput šarana ili štuke.
Poplavna područja nizinskih rijeka
Možda nema ljepšeg primjera velikih poplavnih područja nego što su Lonjsko polje i Kopački rit. ta područjanstaje plavljenjem rijeka, što je prirodan proces i kojeg treba razlikovati od šteta od poplava. Štaviše, poplavna područja uz rijeke su prirodna obrana od poplava.
Lonjsko polje uz Savu krajolik je poplavnih pašnjaka, šuma i polja, koji se prostire od Siska preko Jasenovca do Gradiške. Konji, krave i domaće svinje pasu među čapljama i žličarkama, divljim svinjama i jelenima. Divljina se miješa s pitomim ljudskim krajolikom u kojem je većina građevina načinjena od drveta. Kopački rit između Drave i Dunava jedno je od najpoznatijih močvarnih područja u Europi. Slike vrba i trske u vodi, prirodnih kanala, krda jelena i divljih svinja, tisuća ptica za vrijeme migracija i gniježđenja poznate su širom svijeta. Ova dva poplavna područja živi su dokaz da prirodne, očuvane rijeke i njihove poplave nisu štetne, nego da predstavljaju izuzetnu prirodnu baštinu. Uz to, svaki višak vode prelijeva se u nisko poplavno područje i tako smanjuje štete od poplava do kojih može doći nizvodno, posebice u gradovima.
Ovakav spoj čovjeka i prirode je krhak. Stoga su oba ova poplavna područja zaštićena kao parkovi prirode, Lonjsko polje uz Savu na 50 650 hektara, a Kopački rit uz Dunav i Dravu na 17 000. Lonjsko polje također ima dva ornitološka rezervata, to su Krapje Dol i Rakita, a u sastavu Kopačkog rita je strogi zoološki rezervat. Osim očuvanja prirodne i kulturne baštine, jedna od glavnih zadaća je razvoj turizma te održivi razvoj. Oba su područja i na Ramsarskom popisu međunarodno važnih močvarnih područja.