DRAVA

Drava je jedna od posljednjih europskih nizinskih rijeka koja je očuvala prirodnu dinamiku, a time zadržala golemu biološku raznolikost.

Drava izvire čak u Italiji, u južnom Tirolu kod jezera Dobiaca. Vrlo brzo ulazi u Austriju i teče kao gorska rijeka podno Alpa kroz pokrajinu Korušku. Drava potom ulazi u Sloveniju, prolazi kroz mnoga naselja, među kojima su gradovi Ptuj i Maribor. U gornjem i naročito u srednjem toku Drava je vrlo izmijenjena. Izgrađeno je čak 19 hidroelektrana i obuzdana je brojnim regulacijama.

I u početnoj dionici u Hrvatskoj, Drava je također izmijenjena izgradnjom triju golemih hidroelektrana, no stari tok još uvijek pokazuje kako je rijeka nekad izgledala. Ona se ovdje probijala kroz naslage sedimenta, odnosno šljunka i tvorila je isprepleten tok. Preko noći bi probila novi kanal ili se još češće ubacila u stari kanal i tako je neprestano mijenjala tok. Tek iza Donje Dubrave Drava se oslobađa betonskih i kamenih okova, a ojačana Murom, znatno se proširila te postaje prava nizinska rijeka koja počinje blago meandrirati. Od Virovitice, odnosno mađarskoga gradića Barcsa, Drava je prilično ispravljena regulacijama provedenim sredinom 19. stoljeća. Na sedamdesetom kilometru odvaja se od državne granice, a na njezinoj lijevoj obali počinje hrvatski dio Baranje. Širi se i opet meandrira, a izolirana je od ljudi širokim pojasom ritske šume.

Nakon Osijeka ostaje samo 19 kilometara toka. S lijeve strane nepregledne su močvare divljeg Kopačkog rita, a i s desne su ritske šume koje počinju odmah iza riječne luke „Nemetin“. I konačno, nakon dugoga puta, Drava se ulijeva u veliki Dunav. Iz zraka se najbolje vidi kako se još ne predaje, kako njezine tamnije, bistrije vode dugo odolijevaju smeđim vodama Dunava.

Prirodna dinamika – duša Drave

Srce Drave je njezina prirodna dinamika koja stalno stvara mnoga staništa u prostranoj poplavnoj nizini, gdje je samo korito „najmanje zanimljivo“. Struja je jaka, a iz vode strše kosturi stabala koje je rijeka iščupala za visokog vodostaja, kada dobije veliku snagu. U brzoj vodi žive aktivne i velike ribe, dobri plivači. Jedan od njih je bolen od čijeg lova u večernje sate zapljušti voda u dravskim plićacima.

Ova grabežljiva riba hidrodinamična tijela s jakom repnom i leđnom perajom voli jake struje i lovi blizu površine, iako može zaći i u veće dubine. Mlađe ribe često love u jatima i okružuju jata ribica te ih bučno udaraju repom i tijelom, pa one u panici skaču u zrak. Također, ribu koja se probija uza struju čekaju iz zasjede poput drva, i munjevito je napadaju. Drava je najbogatija u Hrvatskoj sa 65  klasičnih ribolovnih vrsta, poput soma, šarana, štuke, mladice, deverike… Tu je i pet endema dunavskog slijeva.

Brojni rukavci se odvajaju, čak i granaju pa zatim opet spajaju s maticom. Često su uski i u debeloj sjeni, no na mjestima su prilično široki i lako bi se zamijenili za glavni tok rijeke. Uz rubove voda jedva  teče pa ih zarastaju trščaci. To nije ni zemlja ni voda, ondje se sreću i ribe i žabe, a na hranilište dolaze čaplje i srne. Rukavci su posebno važni za ribe poput šarana, koje za vrijeme poplava ulaze u poplavno područje da bi se mrijestile. Na strmijim obalama često se gnijezde vodomari.

Neki rukavci više ne teku. Te mrtvice su izgubile su vezu s maticom i sada se pomalo zatrpavaju. Neki su polukružnog oblika, nastali od negdašnjeg dravskog meandra ili rukavca koji je Drava ostavila kada je promijenila tok. Nakon što se digne gusta jutarnja magla, vidi se da su ondje čaplje, patke, liske, kornjače, ribe i mnoge druge životinje. Mrtvicu polako osvaja vodena vegetacija te je na dobrom putu da je opet proguta šuma. Ali polako; prije toga će proći desetljeća, a do tada će lopoči, lokvanji, trska, rogoz, biljka mesožderka mješinka i druge ukrašavati ovu vodu. Jedna od najzanimljivijih, ali i najugroženijih vrsta rukavaca i mrtvica je riba crnka. Muljevita, spora voda i mrtvi rukavci još više odgovaraju piškoru (čikovu). Kada rukavac presuši, ta riba prelazi u ljetni san, odnosno umiri se ukopana u blatu. Može i gutati zrak i udisati atmosferski kisik.

Rukavci teku kroz još uvijek prostranu poplavnu šumu, ali i kroz mozaičko stanište šumaraka, pašnjaka, vrbika, guštika…Na najnižem području, gdje rijeka najviše plavi, raste gotovo močvarna šuma bijele vrbe s broćikom. Na višem položaju, ali i dalje pod utjecajem vode vrbi se pridružuje crna topola. To je ljeti zarasla šuma, s bogatom vegetacijom u prizemnom sloju. Gotovo se nije moguće probijati kroz džunglu rastućeg i palog drveća, kupine, koprive, bazge, udikovine, a sve je isprepleteno zastorima divljeg hmelja. Konačno, najsuše su šume crne i bijele topole. U Prekodravlju kod Koprivnice raste i šuma hrasta na oko 3 500 ha površine.

Dravske strme obale

Rijeka neprestano erodira obalu i ruši šumu. Ostaju strme dravske obale. Ako se ne urušavaju ili su pretvrde s mnogo šljunka, te su obale idealne za gniježđenje nekoliko vrsta ptica. Najbrojnije su bregunice. Žive u zajednicama u kojima je često nekoliko stotina ili čak nekoliko tisuća parova. Bregunice su slične lastavicama, samo su zdepaste, a rep im nije tako dugačak i viličast kao u lastavice. Također, pretežno su smeđe boje. Love kukce u zraku, ali katkad ih pokupe s površine vode. Lete brzo i energično i često mijenjaju smjer.

Na početku sezone gniježđenja kopaju tunele duge i metar, a na kraju je gnijezdo obloženo perjem, travkama i grančicama. U njega ženka polaže od četiri do šest bijelih jaja, na kojima sjedi oko dva tjedna, a kad se ptići izlegu, roditelji ih još tri tjedna hrane. Mladi tada izlijeću iz gnijezda i roditelji se brinu za njih još neko vrijeme, a mogu i dalje noćiti u rupama. Na vrhuncu gniježđenja oko zajednice vladaju velika gužva i buka – ptice gotovo neprekidno ulijeću i izlijeću iz gnijezda pa zajednica izdaleka podsjeća na košnicu. Na gotovo jednak način te često u zajednici s bregunicama ili sama gnijezdi se pčelarica.

Duboke tunele za gnijezdo buši i vodomar, ali on nije baš društvena ptica. Vodomara najčešće vidimo u niskom letu, uz površinu vode ili obalu. Tek ako imamo sreće, sletjet će na obližnju granu i pokazati se u punom sjaju. Tada se vidi njegovo raskošno perje s plavozelenim, tirkiznim i crvenkastim nijansama. Vodomar lovi ribu, ali također kukce i njihove ličinke, račiće i punoglavce. S promatračnice prati ribice i kada odabere jednu, strmoglavi se u vodu “skokom na glavu”.

Ako ima sreće, u kljunu će mlatarati ribica s kojom se vraća na granu kako bi je na miru pojeo. Ako treba, prvo će je lupiti o granu i onda je okretati tako da joj prvo guta glavu. Rijeka neprestano erodira, „dere“ obale, pa one nisu stalne. Jedne su godine ovdje, druge ih nema. Čak  ako je rijeka ne izbriše, vegetacija će osvojiti obalu i spriječiti kolonizaciju ptica. Također, ptice više vole nove rupe jer su stare pune parazita. Zato bregunice, kao i vodomari te pčelarice uvijek traže novu, svježe erodiranu obalu.

Dravski sprudovi

Kad se visoka voda spusti, izrone sprudovi. Neki su samo uske trake uz obalu pod utjecajem promjene vodostaja, drugi su veći, neki su pravi otoci, najčešće zaobljenih, ali zapravo svih mogućih oblika, koji se opiru svakom pokušaju opisivanja. Čim se voda povuče, počinje naseljavanje živim organizmima: sjemenke pionirskih vrsta biljaka spremno počinju klijati. Nemaju velike zahtjeve za hranu i tlo, pa uspijevaju na šljunku gotovo bez humusa.

Zeljaste biljke rastu brzo i bujaju te u kratkom vremenu zazelene sprud. Najbolje uspijevaju na najnižim dijelovima gdje se taloži mulj, a to su dijelom  amfibijske biljke, poput vodene metvice, koja širi oštar miris, nekoliko vrsta dvornika sa sitnim crvenkastobijelim cvjetovima te grubim i visokim kiselicama. U svibnju sve požuti od grpka i postane plavo od cvjetića potočnica, a ljeti zavladaju visoke trave, poput velike pirevine. Na čistom šljunku najbolje uspijevaju šikare vrbe i topole.

Posebno su važne zajednice rakite, bijele, pepeljaste i bademaste vrbe. One zarobe sediment te stvaraju tlo i uvjete povoljne za razvoj drugih biljnih zajednica. Naseljavanje prudova često ovisi o duljini poplava i vremenu kada leti i pada sjeme vrba i topola. Koja će zajednica prevladati – možemo reći da je prava lutrija! Na gornjem toku jedna od pionirskih biljaka je kebrač, ujedno jedna od najrjeđih biljaka u Hrvatskoj. Ona čini stanište predalpskih vrbika s kebračem, jer taj inače planinski grm kratkih sivozelenih listića ondje je glacijalni relikt, odnosno ostao je  i nakon što su se ledenjaci povukli s Alpa, s kojih je i došao.

Ovo stanište odgovara pticama koje se gnijezde upravo na golom ili tek blago zaraslom šljunku. Većina tih ptica ograničena je na otočne prudove jer su tako izvan dohvata kopnenih grabežljivaca, kao što je lisica. Od ptica su česte crvenokljune čigre – vitke bijele ptice šiljata kljuna i dugih, elegantnih krila. Hrane se malim ribama koje love tako da se obruše u vodu. Spretne su u zraku ali, dakako, prisiljene su podizati mladunce na tlu. Gnijezdo im je tek malo ulegnuće na golom ili donekle zaraslom prudu, ponekad obloženo naplavinama i dijelovima biljaka. Polažu jedno do tri jaja, a roditelji agresivno brane ptiće. U zajednicama se katkad nađe i mnogo rjeđa vrsta – mala čigra. Te čigre imaju bijelo čelo, manje su od crvenokljunih, ali su i one vitke. Ova nekad raširena vrsta europskih ptica sada je među najugroženijima zbog nestanka prudova i uznemiravanja od strane ljudi.

Kulici sljepčići, malene ptice veličine ševe, ne žive u zajednicama kao čigre, no nalazimo ih gotovo na svakom pogodnom prudu. Njihova jaja također su nalik na oblutke pa ih je teško zapaziti. U slučaju opasnosti, ili ako dođe kakav bezazlen nezvani gost, ženka će se dignuti od gnijezda da odvuče pozornost od jaja, često se pretvara da ima slomljeno krilo i tako još više privlači grabežljivce. Love na rubovima prudova uz vodu, uglavnom kukce i druge beskralježnjake. Nešto veće, ali sličnog životnog stila su male prutke. Gacaju po rubu obale tražeći plijen svojim podužim tankim kljunom.