MURA

Mura je uz Dravu dio regionalnog Parka Mura Drava te Rezervata biosfere Mura Drava Dunav, poznata po svojim meandrima i očuvanoj poplavnoj nizini s mrtvicama i meandrima, na kojoj još uvijek viđamo vodomare, vidre, dabrove…

Mura je sačuvala velik dio svoje prirodnosti jer je, kao i Drava, bila granica prema zemljama Varšavskog pakta i stoga pošteđena velikih intervencija čovjeka. Rijeka još obilato meandrira, luksuz koji si mnoge nizinske rijeke više ne mogu priuštiti. To je izrazito suprotno izgledu Mure u Austriji i Sloveniji, gdje je na toj srednjoeuropskoj rijeci do sada izgrađeno čak 26 brana, nekoliko ih se gradi ili se planira izgraditi.

Mura se rađa u Austriji podno stijene ispod Visokih Tura na 1898 metara nadmorske visine u istoimenom nacionalnom parku. Mura u toj zemlji teče svojom najdužom dionicom od 295 kilometara. U početku žubori kao bistra gorska brzica, no pomalo gubi pad i brzinu te se širi. Potom teče Slovenijom, gdje kod Murske Sobote stvara divan krajolik i širu poplavnu nizinu sa šljunčanim sprudovima. Kad dosegne hrvatsku granicu, već je prošla 410 kilometara toka. Na ulazu u Hrvatsku Mura pomalo iz svojeg srednjeg toka prelazi u donji. Prvih četrdesetak kilometara, od Bukovja do Goričana, njezin isprepleten tok s više rukavaca prelazi u meandrirajući. Taj isprepleteni tok karakterizira mnogo rukavaca koji se poput pletenice šire kroz šljunčani prud za niskog toka, pa je ponekad teško reći koji je od njih glavni tok. Doduše,  nekad je to bilo mnogo izraženije, prije opsežnih regulacija.

Ti rukavci u koritu također se relativno brzo mijenjaju, a s njima i lokalni zemljopis. Mura ovdje teče isključivo u Hrvatskoj, jer se granica sa Slovenijom odvaja od lijeve obale i širi u obliku šake raširenih prstiju prateći negdašnji tok rijeke. Ona, dakako, prati stari tok Mure, a iz zraka se lako raspoznaju negdašnji meandri. Iako postoji most prema Sloveniji, to područje s mnogo starih močvara ljudi rijetko posjećuju. Mura uskoro ulazi u Mursko Središće, jedini grad na toj rijeci u Hrvatskoj, a ujedno najsjeverniji hrvatski grad.

Zanimljiv je prijelaz s jedne terase na drugu kod sela Križovca, odnosno na lokalitetu Verk. Sedimentna terasa uzdiže se čak dvadeset metara, kao da ju je netko odrezao, no dakako, nastala je taloženjem sedimenta tijekom različitih vremenskih razdoblja. Mura ovdje savladava veliki pad na malom prostoru. Na Verku se nalazi i lijepa polukružna mrtvica, jasan ostatak negdašnjeg meandra. Za visokih voda rijeka i danas posjeti svoje negdašnje korito. Točno na suprotnoj obali odvaja se i živi murski rukavac. Mura nizvodno i dalje meandrira, a kod Podturena je posljednje područje bez nasipa, pa je ono ozbiljno ugroženo poplavama. Iza Podturena Hrvatskoj se pridružuje i Mađarska te Mura ovdje tvori zanimljivu tromeđu sa Slovenijom. Nizvodno prolazi samo mađarsko-hrvatskom granicom. Uskoro prima svoj lijevi pritok Krku, da bi poslije kod Goričana primila desni pritok Trnavu, a na samom kraju puta Rakovnicu u rezervatu Veliki Pažut. Od Goričana ona je tipična meandrirajuća rijeka s prepoznatljivim glavnim tokom. Široka je barem osamdeset, a na mjestima čak 250 metara.

Mura – živa rijeka

Iako je uzvodno sputana ustavama i regulacijama, u Hrvatskoj je Mura još uvelike živa rijeka. Najbolji način da se doživi rijeku jest spuštanje čamcima. Struja je jaka, ali ne i preopasna, pogotovo ako se hvata matica na vanjskoj strani meandra. S druge strane rijeka je sporija, ponekad čak teče prema natrag te se ovdje taloži sediment – pijesak i šljunak. Na tim mjestima ljeti iz vode izviru gole naslage sedimenta – šljunčani prudovi, iako nisu tako česti i veliki kao na Dravi. Veslačima su idealni za odmor, a zapravo su mnogo više od toga: to su za mnoga živa bića jedinstvena staništa, ili glavna ili privremena. Kulik sljepčić na prudovima podiže gnijezdo, a hraniti se dolaze i mnoge ostale vrste, poput pataka, bijelih pastirica, prutki, vivaka i ostalih ptica. Mjestimice kretanje otežavaju otočići usred toka, negdašnji zarasli prudovi, sada pod vrbama i topolama.

Odjednom se čuje zvižduk. Zvuči kao vodomar, ali to su tri vidre uz obalu! Trčkaraju i igraju se bez straha. Vidra je inače mnogo više aktivna noću, a samo tragovi u mekoj zemlji i izmet mirisa ribe pokazuju njezinu prisutnost. Tako većina ljudi ostaje uskraćena vidjeti njezinu vitku, ali mišićavu pojavu , tijelo građeno za aktivan život u vodi. Rep je mišićav i služi kao kormilo dok pliva ili roni snažnim i kratkim nogama s plivaćim kožicama između prstiju. Izvrstan je lovac na ribu i ostale životinje u vodi, poput rakova, žaba, ptica, odnosno svega što može uloviti. Često natjera ribu u uzak prostor i tada ju je lako uloviti. Potom plijen kida snažnim čeljustima s oštrim zubima.

No, i vodomar je tu. Najčešće ga vidimo u niskom letu, uz površinu vode ili obalu. Tek ako imamo sreće, sletjet će na obližnju granu i pokazati se u punom sjaju. Tada se vidi njegovo raskošno perje s plavozelenim, tirkiznim i crvenkastim nijansama. Vodomar lovi ribu, ali također kukce i njihove ličinke, račiće i punoglavce. S promatračnice prati ribice i kada odabere jednu, strmoglavi se u vodu “skokom na glavu”. Ako ima sreće, u kljunu će mu mlatarati ribica s kojom se vraća na granu da bi je na miru pojeo. Ako treba, prvo će je lupiti o granu i onda je okretati tako da joj prvo guta glavu.

Na obali gotovo je skriven ulaz u rukavac, kao jedva odškrinuta vrata u mnogo mirniji, ali još uvijek vodeni svijet. Ulaz se često ne vidi od nanesenoga granja i guste vegetacije. To je potpuno nov svijet, ni kopno ni voda. Čaplje, crne rode i ostale ptice ovdje slijeću u lov na žabe i ribe koje se tu mrijeste, jer ima mnogo vodene vegetacije, a i struja je slabija. Brojni su i beskralježnjaci. Od starih rukavaca i meandara nastaju mrtvice. Jedna od najzanimljivijih u tom dijelu je Žabnik. Gotovo tik uz prve seoske kuće raste trska, a u pličini mrtvice gacaju čaplje i plove patke.

Obradiva polja i naselja od rijeke odvaja zid zelenila: pojas obalnog drveća koji je ponekad tek red drveća, ali i on stvara odijeljenost od ostatka svijeta. Taj osjećaj zavlada pogotovo kada jutarnja magla zamuti krajolik i priguši zvuk. Opisani pojas može biti i mnogo širi, pa raste poplavna šuma topole i vrbe. To je prava džungla, teško prohodna i zarasla. Od mjesta Domašinca nema naselja sve do Mure, a prvenstvo preuzimaju stoljetni hrastovi na Murščaku. Nekad je to bila prava poplavna šuma, međutim danas je od Mure ograđena nasipom i tako joj je poremećeno prirodno plavljenje. Svejedno, i sad ondje nalazimo hrast lužnjak, crnu johu i poljski jasen. Da bi ljudi bolje iskorištavali šumu, ali i nadzirali kradljivce drva te odlazili u Mađarsku, probijene su šumske ceste zvane leši. Na sjevernom dijelu Murščaka uvjeti su močvarni. Taj dio nosi naziv Vrbulja, ne bez razloga, jer na ovom močvarnom području rastu mnoge vrste vrbe. Zajedno s livadama, travnjacima, čak i oranicama, cijeli Murščak je sklop pun života pa je ondje postavljena poučna staza duga 6300 metara.

Divlja Mura

Od Goričana prema ušću u Dravu, izuzevši Kotoribu, više nema naselja uz rijeku. To je carstvo polja, šumaraka, živice i mrtvica. Jedna od većih mrtvica je Senjar, koja polukružnim oblikom vjerno pokazuje da je nastala od negdašnjeg meandra. Zadnji kilometri Mure ipak odolijevaju čovjekovu djelovanju, barem s hrvatske strane. Drava i Mura polako se približavaju, mjestimice teku paralelno, te ostavljaju mali dio kopna, previše uzak i pod velikim utjecajem obiju rijeka da bi ga ljudi naselili ili barem pretvorili u oranice. Drava ovdje još uvijek mijenja korito te se ušće dviju rijeka neprestano mijenja, pa je prije nekoliko godina otvorila novo ušće, nekoliko stotina metara uzvodno od sadašnjeg.

Tu vlada priroda u svojem izvornom, divljem izdanju. Prava džungla vrba i topola obrasla je gotovo svaki komadić ušća, pipci hmelja, koprive, žutike i ostalih biljaka skoro su neprolazna prepreka na vrhuncu bujanja, a opiru joj se jedino depresije pod vodom, utvrde šaševa, trske i ostalih močvarnih biljaka. Kopno je prošarano prirodnim kanalima, negdašnjim meandrima ili rukavcima rijeke, a vodom ih opskrbljuju sadašnji rukavci. Što više prema rijeci, vegetaciju visokih vrba smjenjuju niske vrbe – rakite, krhke vrbe, sive i sivkaste, bademaste. Kroz njih se probijamo na prudove, te na obrasle položene, ali i gole okomite obale s bregunicama. U jesen odjekuje rika jelena, sisavaca koji ovdje redovito krstare i plivaju preko rijeke. Divlje svinje, srne, lisice samo su dio životinjskog carstva, a posebice treba spomenuti ptice. Mekane vrbe i topole koje ovdje prirodno odumiru, idealne su za žune i djetliće, trščaci za trstenjake, a redovito šumu preleti i orao štekavac.

Na samom ušću miješaju se blatne vode Mure s bistrim, zelenim vodama Drave. Kao da se ne želi predati, Mura još paluca smećkastim jezicima u bistrijoj i zelenkastoj Dravi. Čak  nakon što oni zamru, Mura i dalje živi jer rijeke ne umiru na svojim ušćima. Voda u vječnom ciklusu spaja oblake, planine, nizine i mora.