KUPA – rijeka dubokog tirkiznog vrela, brzaka i meandara

Kupa je vrlo raznolika rijeka te spaja kršku i panonsku Hrvatsku. Izvire u NP Risnjak, hita u brzacima prema dolini gdje šušti na slapovima i konačno meandrira u Pokuplju.

Kupa je najduža od svih rijeka koje od izvora do ušća teku unutar administrativnih granica Republike Hrvatske. S obzirom na dužinu svojega toka od 292 km, raznolikost reljefnih cjelina i na građu geološke podloge kojom se proteže njeno korito, Kupa je i izuzetno raznolika rijeka. U gornjem dijelu toka usjekla se duboko u krševiti, brdsko-planinski prostor zelenog Gorskog kotara, potom se raširila i mirnijim tokom vijuga pitomim bregovitim krajolikom sjevernog dijela Karlovačke županije. Primivši svoje najsnažnije pritoke, Kupa teče Pokupljem poput prave nizinske rijeke, prvo širokom ravnicom, a zatim okružena brežuljkastim reljefom Vukomeričkih gorica i obronaka Petrove gore, sve do grada Siska gdje se ulijeva u Savu.

Jezerski izvor i planinski brzaci

U podnožju planine Risnjak, unutar granica istoimenog nacionalnog parka, smjestio se izvor Kupe. Teško je do kraja rasplesti zamršeno klupko podzemnih tokova kojima voda s površine pronalazi svoj put do riječnih izvora u kršu, no vjerojatno je da masiv Risnjaka, poznat po izrazito debelom snježnom pokrivaču i obilnim kišnim oborinama, najvećim dijelom prihranjuje snažno i postojano vrelo Kupe. Još je davno primijećeno da nakon velikih kiša, kad se smire bujice i poplave, oko izvora Kupe ostaje debeli sloj piljevine!

Pretpostavlja se da je bila riječ o piljevini s pilane na ponornici kod Crnog Luga, jer je to bila jedina pilana na višem okolnom području. Kasnije je bojanjem vode na ponoru u Crnom Lugu potvrđen smjer podzemne vode prema izvoru Kupe. Iz jezerskog izvora izvora tirkizne boje, okruženog vapnenačkim klisurama i zelenom goranskom šumom, krenule su Kupine vode na svoj daleki put. Naime, iako je izvor Kupe udaljen svega dvadesetak kilometara od sjevernog Jadrana, rijeka je krenula na drugu stranu, prema tisućama kilometara udaljenom Crnom moru. Kupa će sa svojim brojnim pritocima na taj daleki put sa sobom ponijeti i gotovo sve vode Gorskog kotara, Korduna, Banije i dijela Like. Korana, Dobra, Mrežnica, Odra i Glina tek su neke od većih pritoka Kupe, s kojima ona na ušće u Savu donese prosječno 9 milijardi kubičnih metara vode na godinu.

Dok teče gorskom Hrvatskom, Kupa je po svim svojim karakteristikama prava planinska rijeka. Probijajući se između brda velikim kanjonom razvukla se u dugačke brzace i slapiće stvarajući narazličitije oblike u kamenom dnu. Iz podnožja ok

olnih planina Drgomalja i Borovške Gore, Kupa prima planinske brzice Mirtovički potok te Veliku i Malu Belicu. Dakako, tu je još mnoštvo povremenih, bujičnih pritoka. Ove planine visoke su preko 1100 m i njihove padine izvrsno su stanište za divokoze, orlove i druge planinske životinje.

U pogledu ihtiofaune, Kupu i njene pritoke nastanjuju salmonidne vrste riba poput potočne pastrve, lipljana i mladice, koja je upravo zbog brojnih regulacija na europskim rijekama potpuno izumrla. Poznato je da salmonide trebaju čistu, bistru i hladnu vodu bogatu kisikom. Dobro stanje riblje populacije dovoljno govori o očuvanosti ovog dijela rijeke koja na proširenjima riječnih dolina tvori najljepše pejzaže.

Odijeljena pitomim livadama, stisnula su se slikovita sela Turke, Gašparci i Kuželji koja u dolini rijeke uživaju znatno blaže zime nego goranska naselja viših nadmorskih visina. Jedno od takvih mjestašaca je i Brod na Kupi. Malo povijesno mjesto danas ima prometnu važnost i na neki način predstavlja „vrata“ u kupsku dolinu ili, kako je se još turistički pokušava „brendirati“ – dolinu leptira.

U dolini

Pritoka Kupica je na ušće u Kupu nanijela velike količine šljunka. Šljunak formira sprud koji za niskog vodostaja izranja iz korita rijeke, zato je ovdje omiljeno kupalište Brođana i njihovih gostiju. Općenito, šljunčani sprudovi nisu rijetka pojava uz obale i izduljene riječne otoke na Kupi. Isušene i ispržene na snažnom ljetnom suncu, valutice šljunka blješte svojom bjelinom i čistoćom. One koje su ostale pod vodom na dnu plitkih dijelova rijeke prekrivene su tankim slojem smećkastih algi i pod sunčevim svjetlom poprimaju gotovo zlatnu boju. Nije stoga čudo da ovako privlačne, gotovo mediteranske plaže ljeti prekrivaju brojni suncobrani, ležaljke i suncem okupana tijela njihovih vlasnika. Zanimljivi su i viseći mostovi koji na nekoliko mjesta spajaju obale, ali i državne teritorije.

Lijeva pritoka, potok Nežica, tekući prema Kupi tvori lijepe sedrene slapiće. Kupa nije izrazito sedrotvorna rijeka. U izostanku prirodnih barijera voda se na mlinove, „pile“ i „kovačije“ na vodeni pogon skretala ustavama od slaganog kamena. Danas je tradicionalno vodeničarstvo mahom zapušteno, a nabujale kupske vode s vremenom su razvalile neodržavane ustave. Preko brzaca što ih stvaraju te zaboravljene ustave u koritu rijeke danas jure raftovi i kanui. Kupa je općenito turistički vrlo posjećena, pogotovo u ovom gornjem dijelu. To osobito vrijedi za slovensku obalu koja je duž gornjeg toka reljefno nešto pristupačnija i kojom se uz rijeku cijelo vrijeme provlači i cesta. Mnoštvo je autokampova, plaža i mlinova preuređenih u restorane. Utvrđeni srednjovjekovni grad Kostel na vrhu stožastog brijega ispraća Kupu na njezinom ulasku u kanjon. Ovdje rijeka nije ništa uža ni brža u odnosu na gornji dio kanjona.

Izostaje međutim onaj uski pojas livada uz rijeku, pa se strme litice dvjestotinjak metara dubokog kanjona uzdižu ravno iz korita, a strane kanjona u potpunosti obrastaju stasite listopadne šume prošarane smrekama, čije grane su se nadvile nad samu površinu rijeke. Za velikih voda, dok tutnji stiješnjena u kanjonu, rijeka ovdje huči poput vlaka. No čak ni to nije spriječilo negdašnje stanovnike da na minijaturnim proširenjima uz obalu kamenim ustavama zapriječe rijeku i tamo izgrade mlinove i pile, a uz njih su niknuli maleni zaseoci od po svega nekoliko kuća.

Gornja i Donja Lamana Draga dva su takva zaselka i premda geografski i administrativno pripadaju hrvatskoj strani rijeke, s prvim većim naseljem Brod Moravicama povezuje ih tek loš makadamski put. Mala „kovačija“, kovačnica u Spodnjoj Bilpi za pogon teških čekića, mjehova i brusnih kamenova, obuhvatila je izvor što snažno ključa u podnožju Bilpske Stene, neposredno uz lijevu obalu Kupe.

Zanimljivo je na ovom dijelu rijeke u koritu primijetiti pravilnu usjeklinu, odnosno kanal kojim rijeka protječe za niskog vodostaja. To nije djelo prirode: spomen je to na povijesni, ali neuspjeli građevinski pothvat s kraja 18. st., poduzet s namjerom da se Kupu iz smjera unutrašnjosti učini plovnom što bliže Jadranskom moru. U tu svrhu usječen je spomenuti kanal, a obale i otoci obzidani su slaganim kamenjem, vjerojatno kako bi se uz kanal načinio plato po kojem bi stoka za vuču teglila lađe uzvodno. Osim kanala kojima su se trebali savladati brzaci, projekt je predviđao i izgradnju petnaestak brodskih prevodnica i tunel kojim bi se povezale Kupa i Dobra. Zbog svega ovoga taj projekt je bio preskup i izuzetno zahtjevan pa se brzo nakon prvih zahvata odustalo od gradnje plovnog puta i započelo razmišljati o kopnenoj prometnici kroz gorske vrleti. Ovdje počinje priča o gradnji Lujzijanske ceste, a sakriveni duboko u koritu rijeke u dnu kanjona ostali su ležati tragovi ljudskog nastojanja da se Kupom ovlada i da se ukroti nepredvidiva ćud ove planinske rijeke.

Najljepši pogledi na kanjon Kupe pružaju se s prirodnih vidikovaca. Orlove stijene nešto su teže pristupačne zbog udaljenosti od glavnih cesta, ali zato stari frankopanski grad Severin na Kupi pruža uživanje s vidikovca na svega nekoliko minuta hoda od povijesne Lujzijanske ceste, odnosno magistralne prometnice koja povezuje Zagreb i Rijeku. Osobito je lijepo promatrati kanjon ujesen, jer su njegove padine obrasle listopadnim šumama pomiješanima sa stablima crnogorice. Kanjon se tada oboji smeđim, žarko žutim i crvenkastim nijansama uvelog lišća, prošaranim tamnozelenim krošnjama crnogorice. Na području Zdihova Kupa se oslobodila kanjona i razlila širokom dolinom te zalazeći tek povremeno u kratke sutjeske tako teče sve do Metlike.

Na pravcu Ladešić-Novigrad na Dobri-Duga Resa-Belajske Poljice, dužine petnaestak kilometara, približila se Kupa svojim najjačim pritokama Dobri, Mrežnici i Korani. Ali samo nakratko, jer odavde naglo skreće prema sjeveru opisujući gotovo 180 stupnjeva do Ozlja. Na toj polukružnoj putanji protječe Kupa kod Kamanja uz pećinu Vrlovku. Spilja krije lijepe spiljske ukrase, ali i tragove duge povijesti svoje naseljenosti. Tamo su pronađeni arheološki nalazi koji svjedoče o ljudskoj prisutnosti još od neolita, a poznato je da je u osmanlijsko doba služila kao sklonište pred napadačima.

Kupa prelazi u nizinu

U gradu Ozlju podno stare utvrde, Kupa se širi u malo akumulacijsko jezero. Ovo je akumulacija hidroelektrane „Munjara“ – za sada, srećom, jedine hidroelektrane na Kupi i svakako jedne od najstarijih u nas. Godine 1908. grad Karlovac je prvi put u svojoj povijesti obasjan elektrikom upravo iz „Munjare“. Izgrađena je na prirodnom slapu rijeke i nimalo ne remeti daljnji tok Kupe. Dapače, s vremenom je zbog zanimljive arhitekture kojom se uklopila u stari grad postala zaštitnim znakom Ozlja. Kod Mahičnog u Kupu se ulijeva Dobra pa će ove dvije vode zajedno poteći prema gradu, dok će Koranu ojačanu Mrežnicom Kupa primiti tek na izlazu iz grada kod Vodostaja. Na ušću Korane u Kupu još uvijek se može vidjeti plovni bager kako vadi šljunak iz korita rijeke i mala motorna teglenica kojom se po rijeci transportira šljunak.

Pjeskarenje na Kupi, nekada dok se pijesak vadio ručno metalnim tuljcima u široke čamce, bilo je vrlo cijenjeno zanimanje Karlovčana. Po ulasku u nizinu Pokuplja, Kupa postaje prava nizinska rijeka. Kod utoka Utinje u oštrom zavoju naglo skreće prema sjeveru poprimajući, ali tek nakratko, meridijalan smjer tečenja. Posebno zanimljivo je promatrati taj zavoj iz zraka, jer se odatle vidi da se toku rijeke zapravo ništa nije ispriječilo, što njenoj nagloj promjeni smjera daje dozu tajanstvenosti.

Dalje rijeka tromo krivuda ravnjakom sve do Jamničke Kiselice, odnosno do Sredičkoga, gdje se okolni reljef postupno izdiže u krajnje brežuljkaste obronke Vukomeričkih Gorica sa sjeverne, odnosno Petrove gore s južne strane rijeke. U Pokupskom rijeka teče širokom dolinom. Široka je i snažna, a uz obale su joj vezani raznobojni drveni ribarski čamci i pokoja splav. Ovdje su, naime, uz rijeku niknula mnoga vikendaška naselja Zagrepčana. Brojni ribolovci izvukli su upravo ovdje svoje najveće primjerke somova, štuka ili mrena.

Posljednjim kilometrima svojega toka Kupa teče naplavnim ravnicama prema Sisku. U Sisku ova najduža hrvatska rijeka konačno završava svoje daleko, živopisno putovanje. Prolazak kroz najraznolikije reljefne cjeline čini Kupu tipičnom i planinskom i nizinskom rijekom. To je vjerojatno i jedina naša rijeka koja objedinjuje sva najvažnija obilježja svih naših rijeka općenito. Ona je arterija koja odvodnjava većinu naših krških rijeka dunavskog porječja, prema Crnom moru.