Gacka

Rijeka Gacka naša je najpoznatija ponornica.Poznata su njena vrela, krško polje te ponori. Gacka je izvrsna destinacija za ribolov na pastrve.

Gacka lijeno vijuga velikim krškim poljem u zaleđu Velebita i Senjskog bila, a sa sjeveroistoka omeđenog Malom Kapelom. U jugoistočnom rubu polja, podno brda Godača izbijaju njezini najsnažniji izvori, Tonkovića vrilo i Majerovo vrilo. Ovo su najjača, ali nikako i jedina vrela Gacke. Gacka će duž svoga toka primiti vode još mnogih izvora i pritoka. Do crkvice Svetog Franje na lijevoj obali, Gacka teče povremeno isprekidana brzacima. Dalje se rijeka postupno širi i teče sporije, a njene obale obrastaju trska i šaš. Pritoka Begovac, a osobito Sinačka pučina s izvorom na Majerovu vrilu, znatno osnažuju Gacku. Kod izvora Malinište u zlatno doba ribolovnog turizma na Gackoj, prije Domovinskog rata je izgrađen hotel gdje su odsjedali mnogi ljubitelji ribolova na svjetski poznate potočne pastrve iz Gacke.

Nizvodno od mosta u Ličkom Lešću Gacka se primakla zapadnom rubu istoimenog polja kojim teče sve do kraja prirodnog dijela svojeg toka. Na rubu polja podno brda Plasine uz lijevu stranu rijeke, počinju se javljati estavele[1]. Voda iz njih izbija u proljeće, a u doba manjih voda oni postaju ponori. Potok Kostelka, što izvire iz vrela Pećina, najjača je Gackina pritoka nakon Sinačke pučine. Na vrelu je nekada postojalo ribnjačarsko gospodarstvo na mjestu kojeg je danas osnovan Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova. Odavde lijevu obalu Gacke čine blage padine zelenih košenica, dok se s desne strane prostiru zeleni pašnjaci.

Rijeka postaje sve dublja, a lokalne pličine formiraju kratke brzace. Između rijeke i polja tanak je pojas raznolike vegetacije vezane uz vodena staništa, ali sasvim dovoljan da u njemu sve vrvi od patki, malih gnjuraca, kormorana i labudova. Zeleni humci –brdašca stožastog oblika – strše iz polja sto do dvjesto metara uvis, poput piramida. Najviši od njih, Prozorina (645 m), na svom vrhu skriva i ruševine stare gradine. U svom prirodnom koritu Gacka teče do Vivoza.

Skraćena Gacka

Odavde se rijeka nekada račvala u dva rukavca. Lijevi je tekao prema Švici i dalje prema ponorima u Donjem Švičkom jezeru, a sjeverni rukavac odvajao se prema Otočcu i dalje prema Drenovom klancu, Brlogu i Kompolju, ponirući pod Senjskim bilom u Gusić polju, odnosno u još udaljenijem Hrvatskom polju. Hidroenergetski projekti koji su zahvatili mnoge naše rijeke u poslijeratnom razdoblju druge polovice prošlog stoljeća nisu mimoišli ni vodom bogatu Gacku. Izgradnjom sustava HE Senj povezane su vode Gacke i Like, a hidrotehničkim tunelima odvedene su u akumulaciju Gusić polje i dalje prema Svetom Jurju kod Senja, na turbine hidroelektrane. Slijedom ovih zahvata, od šezdesetak kilometara prirodnog toka Gacke preostalo je svega 17 km.

Dobri poznavatelji iskonskog Gackinog toka nostalgično će zaključiti kako je nestankom donjeg toka ove rijeke nestao upravo i njen najljepši dio. Naime, Gacka je lijevim rukavcem protjecala Karlovim kanalom prema selu Šumećici. Kanal je građen osamdesetih godina 19. stoljeća kako bi se onemogućile poplave oko grada Otočca, što nije bitno utjecalo na prirodni tok Gacke. Rijeka je ovdje stvarala brojne brzake i manje slapove, a ambijent što ga je tvorilo crnogoricom obraslo brdo Sinjal i okolni pašnjaci davao je dojam planinske rijeke negdje u visokim planinama Alpa.

Iz Gornjeg Švičkog jezera koritom prepunim brzaka, preko veličanstvenih slapova Švice, prelijevala se Gacka u Donje Švičko jezero. Uz ove vodopade smjestile su se brojne mlinice. Prema nekim izvorima, na slapovima Švice bilo je petnaest mlinova s 32 para mlinskih kamenova, tri vodene pile, pet koševa za „valjanje“ (pranje) biljaca i suknenih deka te dvije stupe za stupanje domaćeg sukna.

U Donjem Švičkom jezeru veliki ponor Perinka i mnoštvo drugih ponora smjelo je gutalo vodu i tajnovitim kanalima skrivenim u krškom podzemlju odvodilo je prema brojnim vruljama i izvorima pod primorskim padinama Velebita. Za vrijeme jakih kiša i visokog vodostaja, rijeka se iz Donjeg Švičkog jezera prelijevala dalje prema selu Ponori, odakle je zatim ponirala prema moru. Gotovo nevjerojatno zvuči tvrdnja starih ribara da su se upravo tim podzemnim vodenim putovima iz mora u Donje Švičko jezero izdizale jegulje prevaljujući gotovo 450 m visinske razlike!

Vrela Gacke

Vrela Gacke ili kako ih ovdašnji narod zove, „vrila“, s pripadajućim mlinicama, odnosno „malenicama“, danas su glavno obilježje ove rijeke. Mliništa odnosno „skele“, kako se nazivahu, mjesta su na kojima se nalazi po nekoliko mlinica. Nije se ovdje samo mljelo. Bile su tu i pile na vodeni pogon, koševi za pranje biljaca i stupe za sukno. Specifično za Gackina vrela jest to da su ona uvijek izdašna pa su se te njene blagodati koristile tijekom cijele godine. Skele su bile mjesta na kojima se narod rado okupljao, razmjenjivao dobra i trgovao, ali se rado i družio, veselio, njegujući bogate narodne običaje. Danas vrila Gacke, imaju novu ulogu. Ponovo se ovdje melje i stupa. Opet skele vrve od ljudi.

Majerovo vrilo

Međutim, mlinari su danas ovdje tek kako bi u ambijentu tradicionalne vodeničarske arhitekture prezentirali svoje bogato obrtničko nasljeđe turistima koji znatiželjno prate njihove vješte pokrete dok upravljaju mlinovima, nastojeći fotoaparatima i kamerama uhvatiti jedan dio povijesti ovog kraja. Melje se malo u odnosu na prijašnja vremena, onoliko koliko je potrebno da se popune zalihe različitih vrsta brašna koje danas u mlinicama ima više suvenirsku vrijednost.

Raj za mušičare

Gotovo bi se moglo reći da je Gacka naša najreprezentativnija ponornica, međutim postoji nekoliko činjenica koje je bitno izdvajaju u odnosu na druge rijeke što izviru, protječu i poniru našim krškim poljima. Dok mnoge ponornice znatno osciliraju u vodostaju pa čak u krajnjem slučaju i presušuju, Gacka ima prilično ujednačen režim otjecanja vode. Zbog toga su malena i kolebanja u temperaturi vode.

Voda Gacke izuzetno je bogata kisikom, što pogoduje razvoju riba iz skupine salmonida, ali i vodenom bilju, zapravo cjelokupnoj flori i fauni rijeke. U tim uvjetima, uz obilje hrane, potočna pastrva se razvija u Gackoj kao ni u jednoj našoj rijeci i brzo raste. Dapače, neka istraživanja potkrjepljuju tvrdnju da potočna pastrva raste u Gackoj pet do sedam puta brže nego u bilo kojoj drugoj vodi na svijetu. Stoga nije rijetkost da se na udici vještog ribiča nađu primjerci i do pet, šest kilograma.

Sve ovo uz entuzijazam pojedinaca doprinijelo je tome da se Gackom počne sustavno upravljati kao sportskom ribolovnom vodom. Tako se već od šezdesetih godina prošlog stoljeća među ljubiteljima ribolova diljem svijeta proširio glas o Gackoj kao o iznimnoj pastrvskoj vodi. U ribolov na Gacku, osim iz susjednih država i Europe, dolazili su ribiči iz udaljene Amerike pa čak i iz Japana. Zlatne godine pastrvskog ribolova na Gackoj trajale su sve do početka Domovinskog rata.

Košnja rese

Svakodnevna, svježa i izuzetno kvalitetna voda bila je na dohvat svim stanovnicima Gacke doline. Dok još nije bila provedena do slavina u njihovim domovima da bi je lakše zahvaćali, „kalali“, ljudi su preko rijeke postavljali male mostiće ili, kako bi se u narodnom govoru ovoga kraja reklo, „brvi“. Osim kao nepresušan izvor izuzetno kvalitetne vode i stalan pogon za pokretanje mlinskih kola, rijeka Gacka je za stanovnike svoje doline imala još jednu važnu ulogu. Naime, u vodi Gacke raste izrazito bujna vodena vegetacija koju ovdašnje stanovništvo naziva „resa“.

Košenjem rese u koritu rijeke osiguravalo se dovoljno prirodne stočne hrane za ovaj nekoć izrazito stočarski kraj. Ovo je osobito bilo važno u zimskim mjesecima, kad je nedostajalo pohranjenog suhog sijena. U prošlosti u gornjem dijelu Gacke plutalo je četrdesetak drvenih čamaca izdubljenih u jelovom deblu. Te „plavi“, kako ih je narod nazivao, služile su za košenje rese. Otkošena resa zaustavljala se u toku rijeke na prethodno postavljenim „brkljama“, plutajućim drvenim ustavama. Očito je da je Gacka od pamtivijeka pružala optimalne uvjete za život čovjeka na ovim prostorima, što je rezultiralo kontinuiranom naseljenošću. O tome svjedoče i prapovijesni ostaci iz nekropola i nastambi po spiljama u Ličkom Lešću, kao i ostaci kulture Japoda koji su na ovom prostoru živjeli u gradinama na nižim zaobljenim brežuljcima u Prozoru, Drenovom klancu, Starom Selu i Švici.

Koliko se rijeka prožima s podnebljem kojim protječe govori i to što kroz povijest pa sve do danas cijelo područje na kojem teče nosi njezino ime. Tiho se rađajući u jednom kraju polja, uz jednolični klopot mlinskog kamena i miris svježe mljevenog brašna, Gacka mirno vijuga dolinom k svojim ponorima kroz livade, oranice i pašnjake pod padinama Velebita. Kako se pojavila, tiho i mirno ali snažno, tako i protječe, a tako i nestaje – mistično i nepovratno u tamnom podzemlju.

[1] Estavela: geol. otvor na površini krša, izbacuje ili guta vodu, zavisno od kiša