KRŠKE RIJEKE
Krške rijeke u Hrvatskoj jedinstvene su u svijetu. Dijele skoro sve naše krške fenomene, veza su s bogatim podzemljem, “oaze” života u surovom kršu i središta biološke raznolikosti s brojnim endemima.
Krš. Već pri spomenu ove riječi prve asocijacije upućuju na bezvodni, beživotni kamenjar dalmatinskog zaleđa ili na ogoljele vrhunce planina Dinare ili Biokova. Zaista, možda i nema prikladnijeg naziva za ovaj negostoljubivi kameniti krajolik kojim ljeti caruju beskonačne vrućine, a zimi fijuču ledene bure. Krške rijeke su samo površinska manifestacija složenog protjecanja vode u podzemlju.
Međutim to je samo jedan od mnogih oblika u kojima se krš pojavljuje u našoj zemlji. Otprilike polovica ukupnog teritorija Hrvatske nalazi se pod kršem. Za razliku od kamenitih prostranstava jadranske obale, otoka i dalmatinskog zaleđa, pod krški dio Hrvatske spadaju i šumoviti planinski predjeli Gorskog kotara, Velebita, visoka zelena polja Like, brežuljkasti predjeli Korduna i šireg karlovačkog područja te unutrašnjosti Istre. Upravo se ove raznolikosti u krškom reljefu preslikavaju i na raznolikosti pojavljivanja rijeka u kršu.
Tako kroz duboko usječene kanjone dalmatinske goleti protječu Zrmanja, Krka i Cetina, visokim zelenim poljima u kršu mirno vijugaju ponornice Gacka i Lika, po brzacima u podnožju visokih planina u šumovitim gorskim predjelima ruše se Čabranka, Kupa i Una, a Korana, Mrežnica i Dobra provlače se između brežuljaka po krševitom terenu prekrivenom zemljom crvenicom obraslom zelenom vegetacijom. Svima njima jedno je zajedničko: voda, vodotoci, odnosno rijeke imaju ključnu ulogu u nastajanju i razvoju krških fenomena. Slapovi, sedra, vrela, ponori i krški izvori samo su neki od tih znamenitih fenomena izravno povezanih s rijekama.
Krške su rijeke osobito karakteristične po zamršenim odnosima podzemnih i nadzemnih dijelova svojega toka, ali upravo ono što im daje posebnu čar istodobno ih čini izuzetno osjetljivima i na najmanje oblike onečišćenja. Kroz krševit teren, naime, onečišćena voda procjeđuje se vrlo brzo i uz minimalnu filtraciju izbija u otvorene vodotoke. Iako naše krške rijeke spadaju u rijeke kraćeg toka, upravo među njima često ćemo izabrati neke od najljepših rijeka Hrvatske.
Sedra – „pretakanje“ kamena
Sedra je prirodni fenomen prisutan u mnogim našim krškim rijekama. Turisti se dive sedrenim slapovima Krke, raftingaši poskakuju preko slapova nastalih taloženjem sedre na Zrmanji i Uni, bolji poznavatelji prirode i putovanja uživaju gledati sedru na Rastokama u Slunju, na Mrežnici i Korani…
Sedra nije ništa drugo doli kalcijev karbonat (CaCO3), odnosno vapnenac. Ta ista tvar gradi stijene našeg krša, uključujući cijele planine kao što su Risnjak, Velebit ili Biokovo. Krivac za otapanje karbonatnih stijena (lakše topivih vapnenaca i slabije topivih dolomita) jest ugljikov dioksid otopljen u vodi. Kad taj plin nestane, ranije odvojene otopljene soli ponovo se udružuju u vapnenac koji zovemo sedrom.
Kad se voda pomiješa sa zrakom na brzacima ili slapovima, ovaj proces se iznimno pojačava. Nastanku sedre uvelike pomažu, a negdje su ključne vodene mahovine. Biljke pomažu stvaranju sedre tako da hvataju kristaliće, disanjem uklanjaju ugljikov dioksid iz vode te na listićima udomljuju algi alge koje luče ljepljive tvari (mukopolisaharide) na koje se hvataju kristalići sedre. Ne samo što pomažu u stvaranju sedre nego i same postaju dio nje, kako ih pokrivaju novi slojevi. Stara sedra je tvrd i šupljikav vapnenac pun ostataka okamenjenih algi i mahovina.
Sedrene barijere su pregradile tokove vode i stvorile predivne slapove i protočna jezera. Na taj su način potpuno prekrojile krajolik. No osim što je preobrazila krajolik, i sama sedra se mijenja. Kad nizvodna barijera brže raste od uzvodne, dolazi jednostavno do podizanja razine vode, poplavljivanja uzvodne barijere i od dva jezera nastaje jedno.
Više o sedri pročitajte ovdje.
Slapovi –voda raspršena u tisuće kapljica
Jedan od najlijepših ukrasa rijeka su slapovi. Na hrvatskim rijekama najlijepše slapove stvorila je sedra. Nadaleko su poznati plitvički slapovi i slapovi Krke. Međutim, ništa manje zanimljive slapove tvore rijeke Mrežnica, Korana, Una, Krupa, Zrmanja i druge naše krške rijeke. Zanimljivo je da neke od najljepših slapova nalazimo i na rijekama i rječicama nestalnog toka. Primjerice preko 20 m visok slap Topoljski buk na rječici Krčić većim dijelom sušnog perioda godine presušuje baš kao i Krčić duž cijelog toka. To su takozvani konstruktivni slapovi, jer se sedra na njima neprestano taloži, te se oni razvijaju i rastu.
Destruktivni slapovi djeluju erodirajuće na podlogu kojom protječu, pa zbog nejednolike otpornosti stijena često nalazimo na zanimljive forme poput „krovova“. Tako su nastali slapovi Zarečki krov i Pazinski krov na ponornici Pazinčici u Istri. Najviši slap u Hrvatskoj je Veliki slap (Slap Plitivice) u NP Plitvička Jezera, a Skradinski buk smatra se najdužim slapištem Europe. Slapovi nemaju samo značajan estetski utjecaj na rijeku. Oni su važni i zbog obogačivanja vode kisikom zbog njena rasprskavanja. Oko slapova obićno sve vrvi životom. Sedrene barijere stvaraju pličine koje obraštaju vrbe, trstika i drugo vodeno bilje. Ovdje svoje skrovišta nalaze patke, trstenjaci, čaplje… Sitna riba krije se u pjeni slapa i očekuje hranu, a krupna vreba sitnu. I čovjek se odavnina primakao slapovima, gradeći na njima mlinice i pile koristeči snagu vode još ne tako davno jedni izvor energije u mnogim zabačenim kutcima Hrvatske.
Ujezereni dijelovi toka – zelene oaze rijeka
Mnoge naše krške rijeke više liče na duguljasto jezero nego na rijeku. Sedrene barijere sa slapovima pregradile su tok i tako je usporile. Gdje god ima slapova i sedrenih barijera, rijeka je pregrađena. Zato naše krške rijeke imaju dva lica: jedno divlje i jedno iznenađujuće pitomo. Tipične ujezerene dijelove imaju i Korana, Krupa, Zrmanja, Krka, pa čak i planinska Una usred svog gigantskog kanjona ima dijelove gdje raftingaši moraju dobro stisnuti vesla da bi došli do još jednog slapa koji podiže adrenalin. Skradinski buk je zaustavio tok Krke i stvorio veliko Visovačko jezero. Neke rijeke poput Mrežnice ili Slunjčice gotovo da i nemaju brzake, ako ne računamo sam izvorišni dio. Kod drugih nalazimo i brzake i ujezerene dijelove, primjerice, na Zrmanji i Cetini.
Zbog usporene vode nastaje usred krša močvarna vegetacija, naravno, na onim dijelovima koje obasjava sunčeva svjetlost. Na nekim mjestima buja prava podvodna džungla biljaka. Krocanj, vošćika, vodena kuga i vodeni žabnjak neke su od njih. Baš kao i u kopnenim šumama i travnjacima, te biljke pružaju dom i skrovište mnogim životinjama. Dominiraju beskralješnjaci dna. Neki od njih se hrane tim algama, neki su grabežljivci poput vretenca, a ostali se zadovoljavaju mrtvim ostacima drugih živih bića.
Tek tada čovjeku padne pogled na kamene litice kanjona i sjeti se da je na Zrmanji, Krupi ili nekoj drugoj krškoj rijeci gdje je voda stvorila nestvarnu močvaru punu života tamo gdje bi očekivao brzu rječicu.
Dah kišne šume
Mnoge naše planinske riječice skrivene su na dnu kanjona u kojem voda bjesni udarajući sve pred sobom, bijele kreste njegovih valova raspršuju se uz zaglušujuću buku u tisuće kapljica malih slapića nad skrivenim kamenim zaprekama. Takva priča odvija se u Curku pored Zelenog vira, Kamačniku, Kupici i ostalim planinskim rječicama i potocima Gorskog kotara. Premda nisu dugačke ni brojne, te rječice su praznik za oči, a ljeti sjajna okrepa za tijelo.
Odmah uz blještave, uzburkane vode s obje strane potoka pruža se neprekidan niz zelenila koje potpuno prevladava krajolikom pa je ovdje teško naći ijedan komad stijene koji nije obrastao raslinjem. Zbog velike količine vlage sve je obraslo biljem, uglavnom mahovinom, po svim slobodnim površinama, od kamenja do drveća.
Ovakva slika podsjeća na brze planinske potoke mnogih tropskih planina poput Alpa. Na trenutak bi čovjek mogao zaboraviti da je u Hrvatskoj i početi sanjariti da se nalazi u nekoj od ovih kišnih šuma…
Ponornice – skriveni tokovi podzemlja
Ponornice su rijeke koje svoj nadzemni tok završavaju ponirući u krško podzemlje, a usko su vezane uz krška polja. Gacka i Lika naše su najpoznatije ponornice. Sa svojim 68 km nadzemnog toka Lika je nakon Trebišnjice u istočnoj Hercegovini, druga najduža ponornica Europe. Osim ove dvije tu je još čitav niz manjih ponornica poput Dretulje, Ličke Jasenice i Zagorske Mrežnice koje protječu krškim djelom Hrvatske. Neke rijeke poput Dobre poniru i djelom svog toka protječu podzemno, te ponovo izbijaju na površinu terena i nastavljaju svoj tok.
Druge se pak nakon poniranja ponovo javljaju na izvorima na kojima nastaju druge rijeke. Tako je primjerice ustanovljena čvrsta veza između ponora Ličke Jasenice sa izvorom Slunjčice udaljenim 15 i više kilometara zračne linije. Večina ponornica protječe krškim poljim izviruči u višem i protječući prema njihovu nižem kraju. Baš kao i ostale krške rijeke i ponornice u Hrvatskoj pripdaju Crnomorskom ili Jadranskom slivu. Vrulje koje redovito izbijaju uz morsku obalu duž Velebitskog kanala povezane su sa ponorim rijeke Like, Gacke i brojnim manjim ponornicama prostranih ličkih polja.
Gibanje vode u kršu Hrvatske izuzetno je složeno, poprilično nepredvidivo i još velikim dijelom neistraženo. Prve spoznaje o kretanju voda u podzemlju ustanovljene su kada se sjeno sa livada ili piljevina sa pila na vodeni pogon nakon poplava pojavljivalo na udaljenim izvorima na nižim kotama terena. Ubacivanjem boje-trasera hidrogeolozi su za različite potrebe istrašivali sustave podzemnih voda. Ponornice su nerazdvojivi dio ovih složenih sustava.
Jezerski izvori – zelena zrcala rijeka
Naše krške rijeke često izviru u obliku jezerca. Takvi se izvori nazivaju limnokrenim izvorima; voda izlazi na površinu kao uzlazno vrelo i pojavljuje se u obliku jezerca te pod stalnim pritiskom nove vode pomalo teče iz njega kao mirni potok ili rječica. Ovo je jednostavan scenarij, no svaki izvor ima svoje posebnosti. Izvore nalazimo većinom u podnožju brdskih i planinskih područja. Planine, naime, skupljaju kišu jer se na većim visinama vlaga hladi i kondenzira kao kiša ili snijeg.
Jedno od najljepših je Glavaševo vrelo – glavno vrelo Cetine, ono djeluje kao oaza u suhom krškom području. S povišenog mjesta pored crkvice lako se nazire vodeno grotlo do kojeg probija sunce i oživljava ga tirkizno-modrom bojom. Poseban prizor je i izvor Une u gustoj šumi gdje se boja vode stapa sa šumskim zelenilom i jedva se nazire, sve dok se ne priđe sasvim blizu. Pokušate li u ljetnom vrućem danu zaplivati ili barem zamočiti noge, brzo ćete ih izvući iz ledene i bistre vode ovog izvora.
U Vrelu Une dosegnuta je dubina od čak 205 metara, izvoru Sinjac kod Plaškog 155, vrelu Kupe 154, Vrelu Cetine 115, te Kamačniku 95 metara, da navedemo samo prvih pet.
Estuariji i delte – rijeke pronalaze more
Estuariji su proširenja mora prema kopnu. Mogu se gledati i kao potopljeni dijelovi riječnih kanjona. Uglavnom su duboki i često ljevkasto prošireni prema otvorenom moru.
Iako je svaki specifičan na svoj način, svi estuariji u Hrvatskoj dijele opće karakteristike zbog kojih ih s pravom stavljamo pod zajednički nazivnik – krški. Usječeni su u najčešće vapnence, prevladavajuće stijene naše obale. Dominantan utjecaj imaju rijeke zbog malih razlika u mijenama mora. Jedna od osnovnih karakteristika svih naših estuarija je izrazita stratificiranost voda. Slana i slatka voda slabo se miješaju, a između njih je jasna granica – haloklina: lakša riječna voda teče na površini, a ispod je teža morska. Štoviše, za vrijeme visokih voda slatko-boćata rijeka prodire duboko u more, a morska voda se uvlači daleko na dno rijeke, primjerice, na Neretvi ima slane vode sve do Metkovića, 23 km od ušća.
Odijeljenost vode razdvaja, ali ponekad i povezuje životinjske vrste. U jednom presjeku rijeke možemo na površini naći riječne ribe, a na dnu morske. Velikom broju tih morskih riba, i ovisnima i neovisnima o moru, estuariji predstavljaju rastilišta i hranilišta zbog obilja hrane i velikih mogućnosti zaklona te zato što tamo ima malo riba grabežljivaca. To su mlade ribice koje se izmrijeste u moru, a po estuariju traže hranu i zaklon dok ne narastu i ne vrate se u more. Ribe u estuarije ulaze u rano proljeće i kasno ljeto, u doba najvećeg mriještenja riba Jadranskog mora.
U deltama rijeka nosi sediment u more, odnosno stvara naslage sedimenta izvan korita. Močvarne, pjeskovite i muljevite delte su prijelazna staništa između kopna i mora. U ovim ekstremnim uvjetima uspijevaju posebne zajednice biljaka Te biljke zvane halofiti podnose visoke koncentracije soli i povremena isušivanja uslijed morskih mijena. Ovakva na europskoj razini rijetka staništa vrlo su značajna za grupu ptica koje nazivamo ćurlinima, to su prutke, kulici i žalari. Karakteristične su po dugim nogama i kljunu kojim traže hranu po plitkoj i mekanoj obali.
Kanjoni – kamene kolijevke rijeka
Mnoge krške rijeke Hrvatske usječene su u duboke kanjone. Posebno su markantni kanjoni Jadranskih rijeka Zrmanje, Krupe, Krke i Cetine. To su kanjoni iznimnih dubina (do 300 m). U krševitom podneblju dalmatinskog zaleđa vegetacija je rijetka i nejaka, pa se strme padine kanjona mogu lijepo promatrati sa rubova kanjona. Glavno geološko obilježje kanjona dalmatinskih rijeka su sipari – padine kanjona obložene kamenim blokovima, kršljem i kamenjem koje se proteže od vrha do samog dna kanjona. Zanimljivo je da su neke manje rijeke, danas slabijeg toka, u geološkoj prošlosti stvorili neke od najimpozantnijih kanjona. Dobar primjer je rijeka Čikola koja je na prijelazu iz Popovog polja u kanjonski dio toka od Drniša pa sve do ušća u Krku izdubila izuzetno dubok i nepristupačan kanjon u kojem danas presušuje u toplijem dijelu godine.
„Zeleni“ kanjoni odlika su rijeka crnomorskog sliva. Od Gorskog kotara, Korduna do Žumberka protječu rijeke i rječice skrivene gustim šumama bukve, cera ili crnogorice. Kanjon Kamačnika i Vražiji prolaz zavućeni su duboko u gorske vrleti. Kupa, Mrežnica, Dobra i Korana teku otvorenijm i pristupačnijim kanjonima.
Iz kanjona se može isčitatim mnogo o hidrologiji i geološkoj prošlosti terena kojim protječu rijeke. Iz njihovih dubna lako se može zaključiti da su kanjona nekada protjecale znatno veče količine vode nego danas. Tome u prilog idu i ostaci sedre koje nalzimo visoko iznad današnje razine vode.
Obzirom da su prirodno predisponirani da u kombinaciji sa branama na glavnom toku rijeke formiraju akumulacije, na kanjonim rijeka često su formirane akumulacije za hidroenergetsko iskorištavanje. To je rezultiralo potapanjem nekih od najlijepših kanjona na rijekama hrvatskog krša poput kanjona Dobre od Gojaka do Gorinaca…