Zrmanja

 

Zrmanja je jedna od najdivljijih rijeka. Teče u surovom kršu, kroz nekoliko kanjona i krških polja, a ulijeva se u more preko dugog estuarija. Putem stvara sedru i slapove, idealne za rafting i kanuarenje.

Velebit je naša najveća i po mnogočemu najznačajnija planina. Obrađujući Velebit, uglavnom od sjevera prema jugu, malo koja literatura propusti spomenuti Zrmanju, barem u smislu jugoistočne granice Velebita, a nerijetko autori svoj tekst zaslade na kraju upravo opisom njezine ljepote. Nedugo nakon što s magistralne ceste od Gospića preko Gračaca prema Kninu nestane impresivan pogled na ličke obronke velebitskog masiva, čarobna morfologija krša priprema nove zanimljivosti.

Istočno od magistrale otvara se pogled na neobičnu provaliju amfiteatralnog oblika koja će privući pozornost mnogog prolaznika svojom neuobičajenom formom i prostranošću. Ipak, malo tko će znati da upravo u dnu ovog neobičnog kamenog lijevka, na 325 metara nad morem, leži izvor Zrmanje – jedne od naših najljepših rijeka jadranskog sliva. U proljeće obogaćena otopljenim snijegom s velebitskih padina, voda bogato izbija iz vrela kipteći među krupnim, mahovinom obraslim kamenjem.

U svom izvorišnom dijelu Zrmanja krivuda uskim koritom kroz duguljasta krška polja u smjeru pružanja glavnih geoloških struktura, od sjeverozapada prema jugoistoku. Ovim poljima Zrmanja donosi plodnost pa je prate raštrkani, danas mahom zapušteni zaseoci, obuhvaćeni zajedničkim nazivom – Zrmanja. Uskim klancem protječe podno ruševina utvrde Zvonigrad, od koje još jedino kula prkosno strši uvis.

Ispod mosta Kravlja draga na državnoj cesti D1, Zrmanja oštro zavija u smjeru zapada, baš kao da se nastoji što kraćim putem preliti u Jadransko more. Ovdje će rijeka zaći u prvi kanjon u nizu, ali možda najnepristupačniji od svih. Zaravan Mokro Polje ponovo čini rijeku dostupnijom, no ljeti ovdje završava prva etapa nadzemnog toka Zrmanje. Naime, u geološkoj prošlosti Zrmanja je nadzemno otjecala u Krku, dok danas s Krkom postoji samo podzemna veza.

zrmanja, rijeka, kanjon, suša

Vode Zrmanje utječu u Krku na njenom središnjem dijelu, preko nekoliko izvora kod negdašnjeg Miljacka mlina pa u uvjetima niskog vodostaja dio toka rijeke Zrmanje od Mokrog polja presušuje, otprilike do vrela Crnog Bunara. Stoga možemo reći da je Zrmanja rijeka s dva kraja. Davno su stanovnici Mokrog Polja prepoznali ovu prevrtljivost rijeke pa mlinska kamena ustava podignuta u zapadnom kraju polja dobro posluži da selo ne ostane bez vode u koritu rijeke.

Zanimljivo je naći se na ovom mjestu krajem ljeta, dan nakon jačih kiša. U presahlom koritu preostale su samo omanje lokve u kojima sve vrvi od riba. Omamljene nedostatkom kisika, ribe se posljednjim snagama bore za život. I kao da nevolje već nije dovoljno, pojavljuju se grabežljivci kao što su čaplje i zmije ribarice kojima su ribe sada lak plijen. Na svoje dolaze i kopnice, u ovom slučaju lešinari, koje zaposjedaju beživotna plutajuća trupla uginule riblje mlađi. Koloplet života i smrti. A onda nadolazi vodeni val!

U ogoljelom velebitskom kršu oborine brzo prodiru u raspukline stijenja, a zahvaljujući podzemnim krškim kanalima brzo se pojavljuju na vrelima vodotoka u podnožju planine. Dinamika naglog pojavljivanja i nestajanja vode ovdje doseže svoje krajnosti. Baš kao da je netko podigao ustavu, začuje se lagani klokot između kamenja i probuđena tekućica počne vrtložiti ustajalu vodu u lokvama. Nekima je stigao spas, a za druge je prekasno.

Općina Ervenik danas je jedna od općina s najmanje stanovnika u Hrvatskoj, a ljeti kada je korito Zrmanje ispod mosta u Erveniku suho, stječe se dojam kao da je i rijeka napustila ovaj kraj. Općenito, život uz Zrmanju nikada nije bio lak pa su ovi prostori rano zahvaćeni depopulacijskim procesima. Zamiranje nomadskog stočarenja koje je na širem prostoru južnog Velebita bilo definitivno okončano Domovinskim ratom, a i ratne okolnosti općenito, dodatno su opustjele ovo podneblje.

zrmanja, rijeka, kanjon,kaštel žegarski, most

Kaštel Žegarski

Od Ervenika Zrmanja teče plitkim kanjonom prema Žegarskoma polju. Tek u dijelu nešto prije Žegarskog polja rijeka ima stalan tok tijekom cijele godine. Kaštel Žegarski najveće je mjesto u gornjem toku Zrmanje, no i ono je danas naseljeno tek starijim stanovništvom koje se tradicionalno bavi stočarstvom samo za svoje potrebe. Zrmanja tu prima pritoke: potok iz Mijića vrela, povremeni potok Suvaju s vrelom Suvaja i s vrelom u spilji Velika Kusača. Od nekada brojnih mlinica, duž cijelog toka Zrmanje zateći ćemo danas još u pogonu tek Ušljebrka mlinicu u Žegarskom polju, građenu krajem 19. stoljeća. I ona je tijekom godina bivala zapuštena i znatno devastirana, no u novije vrijeme spasile su je vrijedne ruke mlinara pa se u sezoni na njoj sada ponovo melje gotovo svakodnevno.

Rijeka šest kanjona

Od svih prirodnih pojava koje nam Zrmanja pruža, ipak su njezini kanjoni najzanimljiviji. Zrmanja je rijeka šest kanjona. Od Kravlje Drage do Mokrog polja, zatim od Mokrog Polja do Ervenika, od Ervenika do Žegara, od Žegara do Ogara, od HE Velebit do Obrovca i od Obrovca do ušća u Novigradsko more redaju se kanjoni isprekidani naseljenim poljima. Premda su svi zanimljivi i vrijedni pozornosti, ipak je u kanjonu između Žegara i Ogara najviše sadržana i sačuvana ona iskonska, divlja priroda Zrmanje.

Kanjon započinje izlaskom rijeke iz Žegarskog polja. Odavde se rijeka ponovo uvlači među stiješnjene litice nagovješćujući još jedan početak kanjonskog dijela toka čija kulminacija slijedi tek nizvodno nakon ušća Krupe, Zrmanjine najjače pritoke. Osnažena izrazito sedrotvotnim vodama rijeke Krupe, zajedno s njom tvori Visoki buk – najviši i po mnogočemu najljepši slap na Zrmanji. Niz jedanaest metara visoku barijeru, u potpunosti obraslu travom, u bijelim mlazovima pršte milijuni sitnih kapljica.

zrmanja, rijeka, kanjon, veliki buk

Ovdje ispod Visokog buka izdižu se iz rijeke i do tristo metara visoke strane kanjona. Poput kakvog obeliska iz korita Zrmanje viri stijena zvana Obli kuk. Ova stijena često se povezuje s pronalaskom puža zaklopnice (Medora albescens brusinae) kojeg je još 1863. godine otkrio naš poznati prirodoslovac Spiridon Brusina na svom proputovanju Zrmanjom i Krupom, ostavivši o tome brojne zapise.

Posebnu pažnju privlači nekoliko starih sedrenih slapova visine 4 do 8 metara, čije su barijere probijene i rijeka danas praktički obilazi oko njih. Bit će zanimljivo jednom utvrditi koji je uzrok tome, je li riječ o prirodnim pojavama i kada su se one odigrale.

Kod Ogarova buka rijeka izlazi iz kanjona i teče mirno uz plodna polja sve do Muškovaca, gdje Zrmanju preko Berberova buka čeličnim mostom prekoračuje asfaltna cesta, povezujući dvije strane rijeke. Ovdje je ujedno i cilj svih turističkih tura raftinga i vožnje kanuom, čiji su programi uglavnom usmjereni na obilazak ovog, po mnogima najljepšeg kanjona rijeke. Narednih nekoliko kilometara ne možemo rijeku više doživjeti u njezinom izvornom, prirodnom stanju. Ovdje je, naime, sredinom prošlog stoljeća izgrađena reverzibilna hidroelektrana Velebit.

Niz strmu padinu spušta se prema rijeci čelična cijev promjera nekoliko metara, ispod koje na jednom mjestu prolazi i magistralna cesta iz smjera Gračaca prema Obrovcu. Ovom cijevi pušta se voda iz hidroakumulacionog jezera Ričica koje je brojne bujične vodotoke, karakteristične za ličku stranu Velebita i rječicu Ričicu, usmjerilo u akumulaciju na Zrmanji. Noću, odnosno u doba smanjene potrošnje električne energije, voda koja se ispuštala na lopatice turbina sada se istom cijevi prepumpava natrag u akumulaciju na oko 500 m nadmorske visine kako bi se ponovo ispustila u doba vršnih opterećenja. O negdašnjem izgledu toka Zrmanje na mjestu današnje akumulacije možemo danas tek nagađati na temelju starih karata. Na njima je obilježeno i nekoliko slapova poput Devića, odnosno Šupkova buka. Ovdje Zrmanja prima još jednu svoju pritoku, rječicu Dobarnicu.

Estuarij

Stari (Gornji) Obrovac jedna je od ruševnih utvrda koje su zaredale uz rijeku, praktički od samog izvora. Naime, nakon već spomenutog Zvonigrada na ulasku u Mokro polje, na desnoj obali nalaze se ostaci Keglevića gradine, u Žegaru nalazimo kulu Kaštela Žegarskog, a na stijeni Paninog Kuka nasuprot ušća Krupe također su vidljivi ostaci zidina, no teško je reći o čemu se točno radi. Na lijevoj obali, nasuprot ušća Dobarnice, nalaze se ostaci kule Klisine. Slijede Gornji, a zatim i Donji Obrovac ili utvrda knezova Kurjakovića na stijeni iznad današnjeg grada Obrovca. Naposljetku, svega nekoliko kilometara pred ušćem u Novigradsko more, utvrda je Pržunac koju predaja povezuje s poznatom pomorskom bitkom kraljice Jelene.

Jankovića buk posljednji je slap na Zrmanji. Ostaci negdašnjih mlinica odaju nekada važnu mlinarsku tradiciju na ovom slapu koja je danas poprimila turistički značaj. Naime, iako mlinice nisu uređene za turističko posjećivanje, Jankovića buk omiljeno je izletište, s obzirom na činjenicu da se do njega može doploviti iz Novigradskog mora gliserom, turističkim brodom ili manjim brodicama iz Obrovca. Stoga je ovo i omiljeno kupalište Obrovčana. Iako od Jankovića buka do ušća preostaje još 17 km toka, već ispod samog slapa osjeća se snažan utjecaj mora. Osobito za niskog vodostaja, povišen je udio saliniteta u donjim slojevima vode, a vodostaj je podložan djelovanju plime i oseke. Takvi uvjeti diktiraju specifično stanište u kojem se razvila fauna sličnija onoj u Novigradskom moru nego u gornjim dijelovima rijeke.

Noviji i stari dio grada Obrovca povezuje most preko Zrmanje. Njime prolazi važan prometni pravac od unutrašnjosti prema Zadarskoj rivijeri. Još uvijek, nažalost, prvo što većini stanovnika Hrvatske pada na pamet pri spominjanju grada Obrovca jest propala tvornica glinice, svojevrstan posjetnik na socijalizam. Premda je bila promašena investicija, ova tvornica se iz političkih razloga godinama održavala u pogonu. Dio tog tehnološkog procesa bili su otvoreni bazeni koncentrirane lužine u blizini tvornice i ona je kroz pukotine u kršu godinama otjecala u Zrmanju.

Nizvodno od Obrovca, na desnoj obali, nalazi se staro groblje podignuto na ostacima nekadašnjeg benediktinskog samostana u Grkovcu. Malena i zapuštena kapelica Sv. Nikole ispratit će pomorce na plovidbi prema ušću i dalje, tko zna kojim morima. Odavde počinje posljednji kanjon, odnosno estuarij koji će Zrmanju uvesti u plitko Novigradsko more. Ovaj kanjon zaštićen je kao geomorfološki spomenik prirode. Pličine uz obalu označene su nezgrapnim crvenim i zelenim pomorskim oznakama i gusto obrasle trskom. Uz rijeku se ovdje protežu močvarne livade Stajica i Čair, danas zaštićene kao ornitološki rezervati. Kanjon se iznova produbljuje, a krhka vegetacija napušta njegove padine. Od stijena Fratri rijeka se osjetno širi, a duž kanjona protežu se strmi sipari mjestimično isprekidani stijenama uslojenih vapnenaca.

zrmanja, rijeka, kanjon, estuarij

Nedaleko od stijena nazvanih Vrata Kraljevića Marka, smjestila se na lijevoj obali tvrđava Pržunac čija se kula još jasno ističe na vrhu stijene. Jedino što boravak u ovom jedinstvenom kanjonskom pejzažu može učiniti neugodnim, pa katkad gotovo i nepodnošljivim, jesu snažni udari bure koja u ovom podneblju redovito poprima čak orkanski karakter. Pod njezinim naglim naletima površina Zrmanje postaje nazubljena malim raspršenim valićima s kojih kovitlaci podižu tisuće kapljica rasipajući ih visoko po stijenju kanjona, o čemu svjedoče tragovi soli na stijenama. Na posljednja dva kilometra toka, sipare su zamijenile visoke okomite litice koje su Zrmanju stisnule u uzak tjesnac pred samim ušćem u Novigradsko more.

Ovo je kraj Zrmanje kakvu danas poznajemo. No s obzirom na malene dubine današnjeg Novigradskog mora (svega dvadesetak metara), može se pretpostaviti da je u geološkoj prošlosti rijeka tekla koritom dalje prema zapadu, i to kroz polje koje danas preplavljuje Novigradsko more. Pozamašne dubine kanjona kojima protječe Zrmanja svjedoče o znatno većim količinama vode koje su ovuda protjecale i formirale današnje kanjone Zrmanje. Stoga se može pretpostaviti da su rijeke Karišnica i njena pritoka Bijela rijeka koja se danas ulijeva u Karinsko more, nekada bile pritoke Zrmanje.

Zrmanja je rijeka s tisuću lica. Izvirući iz vrela jedinstvena oblika, u svojih 69 kilometara toka čas vijuga poljima, čas je stiješnjena u kanjonu. Za visokih voda huči zapjenjenim brzacima, a za ljetnih mjeseci potpuno nestaje u podzemlju, da bi se nizvodno ponovo pokazala na površini. Rijeka je to koja ima najljepšu pritoku, Krupu. Rijeka s dva ušća, rijeka koja će nas svojim jedinstvenim kanjonom dovesti u Novigradsko more, rijeka čijim tjesnacima bura tutnji istom žestinom kao i poznata senjska bura. Rijeka tirkizne boje koja će pocrvenjeti kada je oboji suton razlivenim crvenilom zalazećeg sunca.