Čikola
Čikola je jedna od predivnih krških rijeka koja teče dijelom u krškom polju, a dijelom u kanjonu. Kao i mnoge druge krške rijeke, izvire u jezerskom vrelu.
Čikola je jedna od dalmatinskih krških rijeka, najduža pritoka Krke. Dužina toka joj je Vrbom 47,8 km, a površina porječja je 836,8 km2. Naziv čikola (odnosno čikojla) turskog je porijekla a znači otprilike „voda kroz litice“.
Jezersko vrelo Čikole
Izvor ove rijeke svima nam je poznat iz prvog stiha legendarne pjesme Marka Perkovića Thompsona, Čavoglave. Čikola izvire podno planine Svilaje u blizini zaselaka Mirlović Polje i Čavoglava. Sam izvor čine dva jezerca (jezerski izvori). Izvor Čikole povremeni je krški izvor čija je slivna površina izgrađena od karbonatnih stijena među kojima prevladavaju vapnenci kredne starosti. Ulaz u izvorsku spilju nalazi se na visini od 279 metara nad morem. Sam izvor Čikole pripada u skupinu brojnih krških izvora s ograničenim maksimalnim kapacitetom istjecanja.
Danas iz izvora Čikole kvalitetnom pitkom vodom snabdijeva grad Drniš i nekoliko okolnih naselja. Ekološku vrijednost Čikoli daju joj dva endema Hrvatske. Radi se o turskom klenu (Telestes tursky) i dalmatinskoj gaovici (Phoxinellus dalmaticus). Obje riblje vrste naseljavaju isključivo rijeke Krku i Čikolu. Turski se klen tijekom sušnog razdoblja povlači u podzemne vode, najviše u sam izvor Čikole. U ljetnim mjesecima znaju uvelike presušiti, pa se može ući u malu pećinu u kojoj stalno ima vode. U blizini samog izvora nalaze se mlinovi u privatnom posjedu, koje su donekle obnovljeni.
Čikola u polju
U prvom dijelu svojeg toka Čikola mirno vijuga idiličnim, bogatim i plodnim Petrovim poljem, oobrubljena poljima pšenice i drugih kultura, okruženo visokim planinskim masivima, planinom Moseć, planinama Prominom i Svilajom. Današnji tok rijeke Čikole kroz Petrovo polje nije u potpunosti prirodan. Riječno korito regulirano je još u doba Austro-Ugarske Monarhije 1908. godine s ciljem sprječavanja poplava u polju tijekom vegetacijskog razdoblja i sprječavanja širenja malarije.
Surovi kanjon
U samom gradu Drnišu Čikola naglo mijenja svoje lice i ulazi u jedna od najsurovijih kanjona u Hrvatskoj. Voda se ovdje ruši preko brojnih stjenovitih prepreka, a gole, negostoljubive, strme padine kanjona podno kule u Drnišu stisnule su rijeku u svega nekoliko metara širine. Visok i uzak kanjon obiluje brzacima i slapićima te je gotovo neprelazna. Ovdje je obnovljena stara mlinica koju se može posjetiti uređenom stazom.
Staza vodi i strmo na vrh kanjona, do utvrde Gradina nalazi se u gradu Drnišu, na uzvisini od 344 m nadmorske visine. Izgrađena na lokaciji od strateškog značaja na ulazu u kanjon, ali i s pogledom na polje i sam Drniš. Povjesničari pretpostavljju da je bila dijelom sustava utvrda u vlasništvu velikaške obitelji Nelipić. Kasnije su je koristili i Osmanlije i Mlečani koji su vladali ovim područjem.
Čikola je usjekla kanjon kroz negostoljubivu sjevernodalmatinsku zaravan, izgrađena od vapnenci mezozojske i paleogene starosti, što se dobro vidi po slojevima geoloških naslaga na strmim liticama, kao i siparima. Javlja se i pojas dolomita,a mjestimice su nataložene i mlade naslage lapora, pješčenjaka i konglomerata, što čini fliš iz gornje krede. Ova prostrana krška zaravan u zaleđu Šibenika danas je ponajviše obrasla makijom, garigom i kamenjarima. Zaravan od kraja pleistocena pomalo usijeca kanjon Čikole, dubeći ga i do 130 metara dubine.
U sušnom periodu godine Čikola presušuje u kanjonu. To se dobro vidi preko mosta koji povezuje Miljevce s glavnom cestom prema Šibeniku. Može se ući u korito, i između preostalih lokvi vidjeti dno, pješčane sprudove, valutice, sedru. Zanimljivi su vrtložni lonci nastali erozijom rijeke.
Na rubu kanjona je uz cestu za Miljevce desnoj obali Čikole nedavno je podignut zip line te uređena staza ferrata. Koliko će to utjecati na prirodu, jer ovdje je Čikola zaštićena kao Značajni krajobraz „Vodeni tok i kanjon Čikole“. Floru čini 298 svojti biljaka. U kanjonu Čikole nalazi se i nekoliko špilja i jama, špilje u Brini i špilja Topla peć. U špiljama u Brini četiri km od Drniša, pronađeni su tragovi nazočnosti čovjeka iz razdoblja mlađeg paleolitika (oko 18 000 g. pr. Kr.). Nađeni su ostatci kosti životinja iz gornjeg pleistocena (špiljskog medvjeda, hijene, alpskog svisca, divljeg konja, kozoroga, bizona i sl.) i artefakti paleolitskog čovjeka musterijanske kulture (strugala, rezala, svrdla…).
Ušće prema Krki
Kanjonom Čikola dalje teče prema Krki i postaje dio Nacionalnog parka Krka tristotinjak metara nizvodno od mosta za Miljevce. Postupno sve više i više širi u riječnu dolinu. U sklopu nacionalnog parka uređeno kod Brnjice i Goriša planinarske staza koje se spuštaju u kanjon, kao i vidikovca. Lijepe vizure na kanjonski dio toka otvaraju se kod stare utvrde Ključica u blizini sela Brnjica. I Ključica je bila u posjedu Nelipića, a ovdje je bio i most preko Čikole čiji je prelazak obitelj Nelipić naplaćivala.
Jezero Torak podno vidikovca kod Goriša osnažuje Čikolu blizu samog ušća. Torak je gotovo savršenog okruglog oblika, jezersko vrelo duboko tridesetak metara. Jezero je ograđen, jer je vodocrpilište Šibenika i okolice, a uz njega je i vodocrpni objekt. Sliv izvora Torak vjerojatno je dosta velik te da podzemne vode pritječu zrakasto prema izvoru. Moguće je izvor ponekad u kritičnom sušnom razdoblju funkcionira kao estavela, te da guta vode iz ujezerenje Krke.
Ušće Čikole u Krku formirano je izdizanjem sedrene barijere Skradinskog buka u Nacionalnom parku Krka. Najdonji dio toka, tri kilometra toka rijeke Čikole stoga su potopljeni. Ovdje umjesto krških biljaka vlada trska i ostala močvarna vegetacija.
