Rijeka Una – jedna jedina!
Una granična rijeka prema Bosni i Hercegovini. Poslije izvora vrlo kratko teče unutar Hrvatske i brzo postaje državna međa, što ostaje u najvećem dijelu svojeg toka, izuzev kod Bihaća, gdje ulazi u Bosnu i postaje u potpunosti bosanska rijeka, ali samo do Dvora na Uni kad ju opet dijele obje zemlje.
Zbog svega što ona pruža nije čudo što joj tepaju „kraljica rijeka“. Jedni smatraju da joj ime potječe od latinske imenice unda, što znači „uzburkana voda, val, slap“. Drugi pak više vole reći da su Rimljani, oduševljeni ljepotom rijeke, uskliknuli: „Una!“ i tako joj dali ime – „jedna, jedina“.
Duboko vrelo Une
Svoj 210 kilometara dugačak put Una počinje u udaljenom i slabo naseljenom dijelu Hrvatske blizu granice s Bosnom i Hercegovinom. Da bi se tamo došlo, treba sa stare magistralne ceste prema moru skrenuti kod Otrića prema Donjem Lapcu, podno planine Čemernice i brda Lisine. Vijugava stazica prema vrelu Une vodi lijevo-desno i gore-dolje u sjeni šume, sve dok se ne osjeti val svježine od ledene vode. Znajući kolika je kasnije silina ove rijeke, čovjek bi prije očekivao vodu kako suklja iz kakve stijene, no Una izvire u tihom tirkiznom zelenilu svoga vrela, iz beskrajne dubine mirnog jezerca. Ta tvrdnja o dubini i nije sasvim netočna, talijanski speleoronilac Luigi Casati je na Međunarodnoj speleoronilačkoj ekspediciji “Kamena galaksija – Zrmanja 2016”, u organizaciji Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena u kolovozu 2016. zaronio je do dubine 248 m, što predstavlja novi svjetski rekord (Kovačević, 2016.). Na taj je način Vrelo Une postalo najdublji istraženi krški izvor u području Dinarida, a to vjerojatno nije ni kraj.
Nedaleko od glavnog izvora još su dva Unina vrela, Velika i Mala Neteka, koja doprinose njezinoj izdašnosti. Planinsko područje redovito zalijevaju kiša i snijeg te se procjenjuje da u cijelo porječje rijeke padne gotovo trinaest milijardi kubičnih metara vode. Ta se voda cijedi u tminu šupljikavog krškog podzemlja i pomalo teče većim ili manjim podzemnim tokovima koji na svjetlo dana izlaze kao vrela. Neka od tih krških vrela vrlo su bogata, naročito u razdoblju obilnih padalina. Uz spomenuta, najizdašnija su ona u području Kulen Vakufa.
Dodatne otvorene slavine koje se ulijevaju u Unu su mnogobrojni potoci, rječice i rijeke. Po izbijanju na granicu, Una kod Martin Broda brzo dolazi do prve pritoke – rijeke Unac, koja je donde prevalila preko 60 kilometara puta. S ostalim pritokama, Krušnicom, Sanom, Mlječanicom i Moštanicom s desne strane, te Klokotom i Žiravcom s lijeve, Una čini pozamašno porječje od 9640 km2, a dio je većeg savskog, odnosno dunavskog porječja. Ova površina odnosi se uglavnom na njezin nadzemni dio, no još se malo zna kolike su joj granice podzemnog porječja.
U svakom slučaju, Una Savu godišnje obogati za gotovo osam milijardi kubičnih metara vode, a preostalih pet milijardi se zagubi negdje u podzemlju, upiju ih biljke ili ih ispari sunce. Kod Martin Broda je i najviše slapište na Uni, Veliki slap ili, kako ga narod zove, Bukovi na Uni, gdje se u stotinjak metara toka rijeke voda preko nekoliko kaskada stropoštava s visine od 54 metra. S njega se svake sekunde strmoglavi prosječno 63 kubična metra vode.
U kanjonu
Prvohnekoliko kilometara Una teče kao potočić kroz krško polje, usred krava i ovaca na paši. Budući da joj je izvor na 398 metara nad morem, a ušće skoro tristo metara niže, jasno je da Una mora svladati tu razliku. U planinskom dijelu gornjeg toka pad joj je prosječno tri metra po kilometru. Prosjek ovdje zavarava jer ona se ne spušta ravnomjerno. Ponekad je rijeka stisnuta uskim kamenim kanjonom, a na drugim se dijelovima proširuje u široku dolinu. Na nekim mjestima juri nizbrdo poput vlaka bez kočnica dok na ostalima tek blago teče. Primjerice, korito kod Martin Broda se naglo spušta zbog nagiba od čak 25%.
Idućih 27 kilometara Una zatim teče vrlo mirno s malim nagibom terena. Tek izlaskom iz sjene drveća na samu vodu postaju vidljive divovske dimenzije kanjona. Strme zelene padine čine se neprelaznima za čovjeka, a posebice gole stjenovite litice što se iz sveopćeg zelenila bljeskaju na suncu. Upravo je nedostupnost kanjona odvratila ljude od ovog područja i spriječila velike promjene u okolišu i zagađenje. Padine su zato prekrivene bogatim bukovim, hrastovim i hrastovo-grabovim šumama, a uz samu vodu rastu vrba, joha i topola. Razvijena je i podvodna vegetacija, a posebno su značajne vodene mahovine. Voda je zelenkasta, bistra, od izvora do Martin Broda kvaliteta joj je prve kategorije pa se može koristiti za piće. Nizvodno je voda Une druge kategorije, odnosno pogodna je za kupanje. U tako čistoj vodi gornjeg toka ribe nesmetano žive. Gotovo svaka druga od tih riba je potočna pastrva, no uz nju tu obitava još 13 vrsta riba.
I Gotovo nestvarno djeluje djeluje da su u samom kanjonu nekad su prolazili vlakovi. Dugački mračni tuneli i tračnice Unske pruge usjećeni su u strme padine kanjina Une. Gradnja je počela 1936. godine, a završena je poslije Drugog svjetskog rata. I pruga i rijeka uskoro stižu do Kulen Vakufa, malog mjesta u BiH, no rijeka se brzo se vraća na granicu, u divljinu.
Mjestimice ima dovoljno prostora za uske naplavne ravnice uz samu obalu. Stvorila ih je rijeka donoseći sediment za visokih voda, a potom ih je učvrstilo bilje svojim korijenjem. Ljudi su ih pretvorili u polja, livade i pašnjake, a na nedostupnim mjestima još se opire vegetacija. Često ima mjesta za nekoliko nogometnih igrališta, dok su drugdje manje. Rijeka ostavlja za sobom terase, ravnice iznad sadašnjeg toka. To su zapravo stare riječne doline zaostale nakon produbljivanja korita. Najniže takve doline su i najmlađe, a one više su starije.
Jahanje na slapovima
Već daleki huk padajuće vode podiže adrenalin u žilama. Kao što šum remeti tišinu, tako i bjelina odjednom kida sveopće zelenilo. Velika zapjenušana sedrena barijera čini se preprekom, no čamac za rafting juriša ravno na nju. Skok, udarac hladne vode u lice veslača i čamac je dolje. Ovaj dvometarski slap tek je manji zalogaj, jer Una se diči mnogo većima, kroz koje se ne spuštaju ni najhrabriji. Mnoge hvata strah već od samog pogleda s vrha dvadesetmetarskog Štrbačkog buka na nezaustavljivu uskovitlanu bujicu. Slap dijele obje granične države, a sa svake strane pogled pruža drukčiju sliku. Ni drugi slapovi nizvodno ne daju odmora na divljoj rijeci. To se posebno odnosi na pet metara visoku vertikalu slapa, od milja zvanog Tobogan.
Greška od samo nekoliko centimetara uzrokuje prevrtanje čamca. Za ovo divlje lice Une velikim dijelom je odgovorna i sedra koja gradi barijere, baš kao i u ostalim krškim rijekama Dinarida. Rafting je danas vrlo popularan na Uni, a ukupno desetak agencija tamo organiziraju rafting. Krajem srpnja, u vrhuncu sezone raftinga, natiska se tamo toliko čamaca da se na mjestima prolaz mora čekati kao u gradskoj gužvi na semaforu. To je doba poznate Unske regate. Veći utjecaj čovjeka sprečava bosanski nacionalni park koji obuhvaća područje izvora rijeke Unca i Krke, zatim Unu kod Martin Broda te područje nizvodno do Štrbačkog buka.
Kod Plješivice Una konačno skreće od granice, ali i ulazi u naseljeno područje. Prvo kod Ripča, a zatim i u stari grad Bihać. U Bihaću koji ima 40 000 stanovnika najveća gužva se stvori baš za regate, ako ništa drugo, jer je to najveći grad na Uni. Građani i gosti se već tijekom dana guraju na mostu očekujući nadolazeće čamce. U tim trenucima nije teško pojmiti kako su povoljna klima i geografski smještaj pogodovali razvoju grada čija povijest seže sve do kamenog doba.
Bihać se ipak prvi puta službeno spominje 1260. godine u dokumentu kralja Bele IV. S izlaskom iz grada, Uni se vraća njezino zapjenjeno lice, a na lijevoj obali, visoko na kanjonu, uzdiže se utvrda Ostrožac. Potom nadolazi gradić Bosanska Krupa, pa Otoka, mjesta uz samu rijeku gdje se na stare obnovljene vodenice nadovezuju restorani. Rijeka ovdje pomalo žubori malenim slapićima, tvoreći labirint pošumljenih otočića. Stranci teško mogu odoljeti ovoj draži, a naročito strastveni ribiči. Strpljivo čekaju pastrvu, lipljena, mladicu, štuku, mrenu i klena. Ribiči dolaze čak iz daleke Švedske da bi ovdje pecali i uživali u krajoliku i domaćoj kuhinji.
Kod Dvora na Uni rijeka opet postaje granicapomalo gubi dah i sve više postaje ravničarska rijeka. . Nizvodno od Dubice prelazi u savsku potolinu te se širi kroz meku zemlju. U koritu prevladavaju šljunak, kasnije pijesak, no oni se rijetko vide od mulja. U tih zadnjih 68 kilometara gotovo da više nema mjehurića ni buke slapova. Posljednje niske sedrene barijere vire iz vode kod Donjeg Dobretina, a podvodna sedra se još vidi nizvodno u Kostajnici.
Ipak, središte interesa u ovom gradiću je obnovljeni Kaštel Zrinski na desnoj obali Une. Impozantno zdanje koje su u prvoj polovici 16. stoljeća podigli plemići Zrinski, simbol je višestoljetne uloge koju je Una imala kao granica dviju civilizacija: kršćanskog Habsburškog Imperija i islamskog Otomanskog Carstva. Granica je stvorena mirom u Svistovu krajem 18. stoljeća, nakon što su Habsburgovcima po okončanju ratova pripali Dvor, Drežnik, Lapac i Srb.
Česti su još riječni otočići, a na hrvatskoj strani kod tog grada uzdižu se brda Banije. Ipak, reljef nizvodno postaje sve ravniji, a sa same rijeke često jedini horizont čine stabla vrba po obalama. Mirnoćom i širinom Una podsjeća na Savu, ali u svojoj zelenoj boji još uvijek čuva uspomenu na planinu. Rijeka je ovdje još vrlo dobro očuvana pa tu zalaze i ribe iz gornjeg toka. Zajedno s nizinskim vrstama, ovdje obitavaju 23 vrste riba.
Ljudi su se ovdje približili do same vode, koristeći svaki komadić plodne nizine za poljoprivredu. Sela s obje strane poput nasipa prate tok rijeke. Dvor na Uni je u nezavidnom stanju zbog ratnih zbivanja i loše gospodarske situacije. Sive fasade i ulice ondje još čekaju obnovu. Iza Hrvatske Dubice počinju i prvi meandri, ali prekasno! – čaplje i druge ptice močvarice znak su da se bliže močvare Lonjskog polja preko Save kod Jasenovca kojoj će Una predati svoje vode.
