Rijeka Čikola – ljepotica krša

Čikola je jedna od predivnih krških rijeka koja teče dijelom u krškom polju, a dijelom u kanjonu. Kao i mnoge druge krške rijeke, izvire u jezerskom vrelu, a sezonski presušuje.

Čikola je jedna od dalmatinskih krških rijeka, biser krša s fenomenima slapova, kanjona, jezerskih izvora te bogate biološke i kulturne baštine. Čikola je najduža pritoka rijeke Krke. Dužina toka joj je 39 km, a s pritokom Vrbom 47,8 km. Površina porječja nije pouzdano definirana, a neki navode da iznosi prelazi 800 km². Naziv Čikola (odnosno čikojla) turskog je porijekla, a znači otprilike „voda kroz litice“. Osim Pritoke Vrba koja nastaje kod Muća, s desne obale pritok joj je povremeni izvori Velika i Mala Kanjevača te bujica Mahnitaš. Čikola dijelom poplavljuje polje nakon obilnih kiša.

Izvor Čikole

Izvor ove rijeke svima nam je poznat iz prvog stiha legendarne pjesme Marka Perkovića Thompsona, Čavoglave. Čikola izvire podno planine Svilaje u blizini zaselaka Mirlović Polje i Čavoglava. Sam izvor čine dva jezerca iz kojeg istječe rijeka. Ulaz u izvorsku spilju nalazi se na visini od 279 metara nad morem. Njegova slivna površina izgrađena je od karbonatnih stijena među kojima prevladavaju vapnenci kredne starosti. Voda iz izvora Čikole koristi se za opskrbu kvalitetnom vodom grada Drniša i okolnih naselja. Za to se koriste četiri bušena bunara promjera dubine 54 m.

U ljetnim mjesecima jezerca znaju uvelike presušiti, pa se može ući u malu pećinu u kojoj stalno ima vode. Sam izvor nalazi se u naselju, podno ceste. Neposredno ispod izvora nalaze se mlin u privatnom posjedu, koje je dijelom obnovljen.

Za Čikolu je karakteristično da presušuje na izvoru i duž toka u sušnijem dijelu godine.

Postoji trend snižavanja oborina posljednjih desetljeća, iako nedostaju podatci od čak sedam godina  od 1991. do 1997. Jedan od mogućih razloga za to su klimatske promjene,
dok je crpljenje vode neznatno te vjerojatno ne utječe na presušivanje.

Već u izvoru nalazimo faunu ove rijeke – slatkovodne ribe. U Čikoli obitavaju dva endema Hrvatske – turski klen (Telestes tursky) i dalmatinska gaovica (Phoxinellus dalmaticus). Dalmatinska gaovica živi samo u gornjem dijelu Čikole, gdje je ova vrsta i opisana. Turski klen je nađen samo u rijekama Krki i Čikoli, i brojan je u izvorišnom dijelu Čikole. Za vrijeme sušnog razdoblja povlači se u podzemne vode, najviše u sam izvor Čikole.

Čikola u krškom polju

U prvom dijelu svojeg toka Čikola mirno vijuga idiličnim, bogatim i plodnim  Petrovim poljem s poljima pšenice i drugih kultura. Tok Čikole kroz Petrovo polje izmijenjen je regulacijama iz doba Austro-Ugarske Monarhije 1908. godine s ciljem sprječavanja poplava u polju koje su  pogađale usjeve, ali i sprječavanja malarije koja je u to doba bila još bila prisutna u Dalmaciji.

Čikola u Drnišu

U samom gradu Drnišu, Čikola naglo mijenja svoje lice i ulazi u sjenu jednog od najsurovijih kanjona u Hrvatskoj. Voda se ovdje ruši preko brojnih stjenovitih prepreka, a gole, negostoljubive, strme padine kanjona podno kule u Drnišu stisnule su rijeku u usko korito. Visok i uzak kanjon obiluje brzacima i slapićima te je gotovo neprelazan kada teče rijeka. Kada Čikola presuši, moguće je koritom rijeke prehodati cijeli kanjon i izaći kod mosta za Miljevce, ali i dalje, sve do izvora Torak.

Ovdje je na samom ulazu u kanjon u Drnišu obnovljena stara kamena mlinica koju se može posjetiti uređenom stazom. Sagrađena je u srednjem vijeku i vjerojatno je u početku bila u vlasništvu hrvatskih velikaških obitelji. Mlinica ima vodoravno položeno mlinsko kolo, pa je tipa grčki mlin (nastao u staroj Grčkoj, naziva se još i skandinavski mlin, jer se u Skandinaviji dugo zadržao u uporabi).

Ovakav tip mlina je pogodan na mjestima s malo vode u sušnijem dijelu godine. Voda za pokretanje mlinskog pogona dolazila je kanalom iz rijeke te se usmjerivala na mlinska kola. U mlinici su bila četiri mlina, a iznad mlinskog kamena nalazio se drveni koš oblika piramide s užim otvorom okrenutim prema dolje u kojega se sipalo žito. Zbog svoje vrijednosti, mlinica u Drnišu je proglašena kulturnim dobrom.

 Uređena staza vodi od mlina strmo na vrh kanjona, do utvrde Gradina na uzvisini od 344 m nadmorske visine. Izgrađena na lokaciji od strateškog značaja na ulazu u kanjon, ali i s pogledom na polje i sam Drniš. Povjesničari pretpostavljju da je bila dijelom sustava utvrda u vlasništvu velikaške obitelji Nelipić. Kasnije su je koristili i Osmanlije i Mlečani koji su vladali ovim područjem.

Čikola u kanjonu

Čikola dalje nastavlja kroz kanjon usred negostoljubive sjevernodalmatinske zaravni. Ova prostrana krška zaravan u zaleđu Šibenika danas je ponajviše obrasla makijom, garigom i kamenjarima. Zaravan je izgrađena od vapnenaca mezozojske i paleogene starosti, što se vidi po geološkim slojevima strmih litica, kao i siparima. Javlja se i pojas dolomita, a mjestimice su nataložene i mlade naslage lapora, pješčenjaka i konglomerata. Zaravan je nastala krajem pliocena i početkom pleistocena, a od kraja pleistocena ga pomalo usijeca Čikola, dubeći ga i do 170 metara dubine.

U sušnom periodu godine Čikola prestaje teći u kanjonu, a suho korito bude u prosjeku gotovo 100 dana godišnje. Dijelom je to zbog sezonskog presušivanja, a dijelom i poniranja vode u kanjonu. Čini se da su ponorne zone oko tri kilometra u početnom dijelu kanjona. Suho korito lijepo se vidi na mostu koji povezuje Miljevce s glavnom cestom prema Šibeniku. Može se i ući u korito te između preostalih lokvi vidjeti dno, pješčane sprudove, valutice, sedru. Zanimljivi su vrtložni lonci nastali erozijom rijeke.

Čikola u značajnom krajobrazu

Na rubu kanjona je uz cestu za Miljevce na desnoj obali Čikole uređena staza ferrata dugačka dva kilometra. Najvećim dijelom prati prirodne usjeke duž kanjona, a hodački i penjački put osiguravaju željezne sajle i klinovu u stijeni. Na istoj lokaciji je izgrađen i zipline preko kanjona na tri spusta ukupne dužine 1400m. Za sada je nemoguće reći koliko će to utjecati na prirodu, jer ovdje je Čikola zaštićena od 1965. kao Značajni krajobraz „Vodeni tok i kanjon Čikole“. Floru čini 298 svojti biljaka, a vegetacija pripada listopadnom submediteranu s makijom hrasta i graba.

Litice su gnjezdilišta nekih vrsta ptica. Zabilježeno je i 4 vrste riba, 4 vrste vodozemaca i 22 vrste sisavaca, od kojih su najbrojniji šišmiši. Šišmišima su u kanjonu važne špilja i jame, posebno špilje u Brini i špilja Topla peć. U špiljama u Brini, četiri kilometra od Drniša, pronađeni su tragovi čovjeka iz razdoblja mlađeg paleolitika (oko 18 000 g. pr. Kr.). Nađeni su ostatci kosti životinja iz gornjeg pleistocena (špiljskog medvjeda, hijene, alpskog svisca, divljeg konja, kozoroga, bizona i sl.) i artefakti paleolitskog čovjeka musterijanske kulture (strugala, rezala, svrdla…).

Stara utvrda Ključica

Izlaskom iz kanjona u dolinu, Čikola posljednjih šest kilometara dalje teče prema Krki i postaje dio Nacionalnog parka Krka, tristotinjak metara nizvodno od mosta za Miljevce. U sklopu nacionalnog parka uređene su kod Brnjice i Goriša planinarske staze koje se spuštaju u kanjon, kao i vidikovci. Lijepe vizure na kanjonski dio toka otvaraju se kod stare utvrde Ključica u blizini sela Brnjica. Ključica je najveća i najočuvanija srednjovjekovna utvrda na drniškom području i zaštićena je kao spomenik kulture, a do nje se može doći iz sela Ključ. I Ključica je bila u posjedu Nelipića, a ovdje je bio i most preko Čikole čiji je prelazak obitelj Nelipić naplaćivala.

Jezero Torak

Jezero Torak podno vidikovca kod Goriša osnažuje Čikolu blizu samog ušća. Torak je gotovo savršenog okruglog oblika, jezersko vrelo duboko 30-50 metara i promjera 150 metara. Jezero je je vodocrpilište za okolni kraj kao i Šibenik. Sliv izvora Torak je vjerojatno dosta velik te podzemne vode u njega pritječu iz šireg područja sjevernodalmatinske zaravni, a moguće je se u Torku skupljaju i dio voda koji je nestao u kanjonu. Moguće je da izvor ponekad u kritičnom sušnom razdoblju funkcionira kao estavela, te da guta vode iz ujezerenje Krke.

Ušće s Krkom

Ušće Čikole u Krku formirano je izdizanjem sedrene barijere Skradinskog buka u Nacionalnom parku Krka. Najdonji dio toka, tri kilometra toka rijeke Čikole stoga je potopljeno, baš kao i Krke. Ovdje umjesto krških biljaka vlada trska i ostala močvarna vegetacija i životinje vezane uz močvarna staništa.  

Posebnost ušću daje otok Kalički busen, zapravo sedrena barijera čak sedamsto metara duga, a široka tek deset metara. Ta barijera razdvaja Krku od Čikole. Kalički busen može se i izbliza pogledati na izletničkom brodu nacionalnog parka Krka koji posjetitelje ujezerenim tokom rijeke prevoze do otoka Visovca.