U jesen smo posjetili izvor jedne od naših najljepših rijeka – na izvor Mure. Otišli smo visoko u austrijske Alpe, pročitajte i pogledajte u videu i fotogaleriji kako je tamo bilo.
Piše: Tomislav Šolić
Nedaleko od pitoresknog međimurskog gradića Legrada rijeka Mura završava svoj tok, ulijevajući se u rijeku Dravu kod Velikog Pažuta, posebnog zoološkog rezervata. Mura je Dravi najveći pritok. Sretnicima koji su prizor ušća imali prilike doživjeti iz zraka, ali i ostalima koji su ga vidjeli tek na fotografijama snimljenim iz ptičje perspektive, vjerojatno je najviše pozornosti privukla različitost u boji voda ove dvije rijeke. Mura i Drava neposredno prije ušća teku paralelno, da bi se na ušću njihove boje izmiješale, postepeno se stapajući u jednu. Na takvu smo Muru navikli. Mutnu, smeđu, za razliku od gotovo modre boje kakva je Drava ljeti za niskih vodostaja. Razlog tome je što Mura u Hrvatskoj protječe mekom zemljanom podlogom, pronoseći fini sediment od kojeg poprima boju. Ovdje, na krajnjem sjeveru Hrvatske, rijeka tvori prirodnu granicu prema susjednoj Sloveniji i Mađarskoj.
No četristotinjak kilometara uzvodno, u austrijskom gorju Visoke Ture, Mura započinje svoj daleki put prema istoku kao tipična alpska rijeka. U svom izvorišnom dijelu toka rijeka Mura protječe kroz nacionalni park Visoke Ture, koji se proteže dijelovima pokrajina Tirol, Korušku i Salzburg. S površinom od 1.834 četvornih kilometara Visoke Ture su najveći nacionalni park u Austriji i najveći prirodni rezervat u Alpama.
Na ulasku u NP zateći ćemo Muru stiješnjenu u uske klance iz kojih rijeka tek mjestimično proviruje protječući pitoresknim, duguljastim, planinskim livadicama. Ti su kanjoni mjestimično toliko uski i duboki da čak i naginjući se preko njihovih najisturenijih rubova, od rijeke dopire tek huka slapova i brzaka. Iako je tipično da u planinskim predjelima rijeke teku dubokim kanjonima, ipak svjetlucave, bakrenasto- zelenkasne boje listićasto uslojenih stijena, koje mjestimično proviruju ispod tankog travnatog pokrova, već i laiku daje naslutiti da se radi o geološki specifičnom podneblju.
To potkrepljuje i podatak da je ovaj prostor nominiran za upis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 2003. godine. Središnje područje nacionalnog parka Hohe Tauern jedno je od posljednjih izvornih post-glacijalnih pejzaža središnje Europe koje je nastalo u geološki jedinstven način. Naime, tvrde stijene Tauernfenstera („Turski prozor”), otporne na eroziju ogromni su „tektonski prozor” kroz koji možemo baciti pogled u najdublje tektonske slojeve istočnih Alpa.
Slijedeći Muru od ulaza u NP uzvodno, po rubovima kanjona obraslih gustom crnogoricom izbija se na prostranu dolinu u kraju koje je na 1750 mnm smješten planinarski dom Sticklerhutte i posljednje kuće uz Muru. Dolina se odavde do izvora Mure proteže u blagom luku. Ogoljene padine obrasle tek vrijeskom, gotovo bez ijednog stabla okružene vrhovima koji već u rujnu znaju biti pod snježnom kapom, čine dolinu prostranom i stvaraju pravi visokoplaninski doživljaj. Širokim dnom doline Mura vijuga uskim koritom kotrljajući snježno bijele oblutke i premještajući se čas na jednu, čas na drugu stranu doline. Nanesene hrpe šljunka visoke i do dva metra govore o bogatom hidrološkom zaleđu koje Muri već u prvim stotinama metara daje snagu da oblikuje svoje korito ukapajući se u šljunak, raznoseći ga i izvan korita u koje će se nakon otapanja snijega i slabljenja njene moći ponovno vratiti. O bogatoj hidrogeologiji svjedoče i brojni vodopadi, kojima se s okolnih padina voda ruši preko bezbroj kaskada prema koritu Mure.
Posebnu čar cijeloj dolini daju upravo te padine obrasle vrijeskom koji u jesen poprima crvenkastu boju, tako da cijela dolina odiše neobičnim crvenilom, koje dominira čak i nad zelenim šumarcima crnogoričnih stabala, mjestimično raštrkanim po dolini. Razdvajajući se mjestimično u nekoliko rukavaca, Mura natapa okolno tlo. Raspoznaju se otisci kravljih papaka u gnjecavoj, natopljenoj zemlji, a nije rijetko ni zateći stada krava koje uz obilje pojila mirno pasu uz rijeku. O suživotu čovjeka i naizgled blage, pristupačne, ali zimi zasigurno surove prirode, svjedoči i po koja zaostala trošna brvnara, vjerojatno sklonište za pastire, koji se u ovu dolinu okruženu tritisućnjacima sa stokom na pašnjake izdižu tek tijekom ovdje iznimno kratke ljetne sezone. Izvor rijeke mure smješten je podno osamljene stijene na rubu doline ispod koje, preko crnom mahovinom obraslog kamenja, voda snažno iz podzemlja izbija na površinu – hladna i besprijekorno bistra.
Široka svega nekoliko metara, prozirna plavičaste boje, Mura je ovdje, na izvoru u Visokim Turama upravo suprotno od rijeke na koju smo navikli u Hrvatskoj. Ali svakako u potpuno drukčijem prirodnom okruženju. Na svom putu prema ušću u Dravu proći će kroz brojna sela, gradove i države, kotrljajući u planinama bijele šljunčane oblutke, a u nizini raznoseći fine čestice zemlje. Takva je Mura.
Pogledajte još fotografija:
Leave a reply